Buđenje u zoru
Veljko
21.07.2015
Još kad sam prvi put dobio zadatak projektirati obiteljsku kuću (druga godina Arhitektonskog fakulteta), pa sam se našao lice u lice s jednom dosta strmom podsljemenskom parcelom, bilo mi je jasno da mi ta parcela ima što “reći” i da ću morati s njom “porazgovarati”. Imala je svoju atmosferu, svoj neponovljivi stimmung, i slutio sam negdje na rubu svijesti da se i od te atmosfere gradi kuća. Ali kako?
Nisam znao kako, a nije se o tome baš ni govorilo na fakultetu, ali sam osjećao neodoljivu potrebu da se uronim u tu atmosferu pa sam došao na parcelu u zoru da dočekam sunce. Kad se diglo iznad brda, granulo je kroz koprenu od kasnozimske krošnje jedne voćke. Palo mi je na pamet da dođem sa šatorom i prenoćim – drukčije su zore nakon noćenja na nekom mjestu. Ali nisam imao hrabrosti, bojao sam se da takvo što nije dopušteno.
Kad sam s Martom, za početak klijenticom, a sada i prijateljicom, prvi put bio na njezinoj parceli, već sam puno bolje baratao i “razgovaranjem” s parcelama i ugrađivanjem atmosfere u kuću. Nakon što sam jako polako prošetao parcelom, sjeo sam u tišini i spoznao gdje će biti lijepo sjediti, gdje trčati, gdje se družiti, gdje spavati, gdje kuhati, gdje jesti, gdje biti u tišini, gdje biti uz vatricu, gdje raditi u vrtu, gdje prošetati šumarkom, i tako dalje. Spoznao sam što se treba vidjeti s tih novostvorenih mjesta, jer i ovo je jedna strma parcela pa pogledi diktiraju puno toga. I osjećao sam obrise atmosfere koju ta mjesta trebaju imati.
Ali na parceli nisam prespavao sve do prije nekoliko dana. Bila je tmurna ljetna večer kad sam stigao, ali nije bilo potrebe za šatorom jer je suteren bio netom izbetoniran. S radošću i tremom sam se popeo na krov suterena, kao da mi je prva kuća. Pogled od kojeg zastaje dah bio je zaprijet oblacima, ali njegova snaga je bila svejedno prisutna. Nevjerojatno koliko je rječita sama topografija zemlje, i kolika se dubina može naslutiti kad oblacima odrežeš pozadinu. Sjedio sam na zamišljenom dvosjedu, kraj zamišljene peći na drva, u zamišljenom prozoru koji će biti konzolno uronjen u tu daljinu.
Probudio me dan. Svježi zrak, opran kišom, izmamio me iz vreće za spavanje i suterena. Dočekao sam radnike, objašnjavajući im tko sam i što tu radim. Ali više se nisam bojao što će tko misliti o meni. Lijepo je raditi s klijentima kojima je normalno da prespavaš na parceli.
