Studentski centar u Rijeci - prenamjena tvornice "Hartera"

Uz more Rijeka, u Rijeci Rječina, uz Rječinu tvornica, u tvornici praznina. Lijepa praznina koju ćemo ispuniti životom.

Hartera, ime nekoć poznate riječe tvornice papira, postalo je sinonimom za cijli završni dio kanjona rijeke Rječine. Propašću i/ili dislociranjem industrijsko-infrastrukturnih entiteta, grad je dobio priliku preoblikovati taj otuđen prostor u svoju sadržajnu i oblikovnu cjelinu. Njezin završni dio, u vrhu kanjona, prenamijenio bi se u studentski klub i time povećao njegov urbanitet te je upravo taj zahvat predmet ovoga projekta.

Glavna projektantska načela su: Afirmirati postojeće tokove kretanja kroz klub i naglasiti njihova čvorišta; Alocirati sadržaje u skladu s osobinama postojećih prostora; Novu gradnju diferencirati od postojeće ostavljajući naglasak na postojećim zgradama.

Krajnji cilj je pružiti studentima i njihovim gostima drugi dom, kako bi ozračje mjesta u kojemu se hoda "izuvenih cipela" i sjedi na podu pronijeli ostatkom sklopa u interijeru i eksterijeru.

Osnovnu horizotalnu os sklopa čini potez od ulaznog dvorišta, kroz novi ostakljeni ulazni volumen, zatim niz arkada koji služi kao lobby, galerija i predprostor velike dvorane, sve do manjeg novog ostakljenog volumena te malog, intimnog, introvertiranog dvorišta sa česmom. Ta je os ponovljena etažu više, s obzirom da je na krovu iznad arkada postavljen novi volumen koji udomljuje sadržaje koji zahtjevaju visoku razinu elektroničko-tehnološke opremljenosti.

Drugi niz arkada u prizemlju udomio je, poput rimske bazilike, bar (pri ulazu), garderobu za publiku te radionice u logičnoj vezi sa galerijom i scenskim prostorom, a osvjetljene su novim krovnim nadsvjetlima. Tu logiku ponavlja i gornji novi volumen, čije se raščlanjenje na hodnik i ‘radionice’ ogleda u postavu streha.

Paralelni horizontalni slijed čita se u nadovezivanju scene na otvorenom, male dvorane sa scenom, preko velike dvorane za kazalište/kino/koncerte, čija se namjena može prostorno modulirati pomoću pomičnog (na šinama) teleskopskog gledališta, sve do prostora iza scene koji služi za pripremu i skladištenje opreme, a u njega je interpoliran i ‘boks’ sa prostorom za glumce.

Interpolacija montažnih boksova osnovni je način uvođenja novih servisnih funkcija u ‘očišćene’ postojeće prostore pa su tako riješene i funkcije koje su potrebne dvoranama, a moraju biti dostupne dostavi (u arkadama starog akvedukta), i sanitarni čvorovi. Boksovi su kubični, diferencirani bojom (plavo za sanitarne čvorove, zeleno za ostalo) te aludiraju na privremenost, respektirajući arhitektonsko nasljeđe i uvodeći ludički moment u prostor. Shema boja reflektira prisutnost vode i zelenila.

Slijed prostora oko horizontalne osi vodi od javnog ka intimnom, od masovnog ka selektivnom, od glasnog ka tihom, a prozračni završni dio lobbyja, staklenik za odmor iznad njega i kontemplativno dvorište na koje su usmjereni dotiču manju pomoćnu zgradu sklopa, čije je dvorišno pročelje otvoreno kako bi svjetlo i odgovarajuće ozračje penetrirali prostore novih sadržaja: predavaonice i dvorane za probe, koje se, logično, nalaze u blizini servisa scene.

Ostakljeni volumeni na krajevima lobbyja naglašeno su vertikalni, čime s jedne strane uravnotežavaju horizontalnost sklopa, pojačanu interpoliranim objektima, a s druge strane na logičnim mjestima udomljuju vertikalne komunikacije. Transparentnošću odudaraju od zatečenog sklopa tektonskog karaktera, dok mu se voluminoznušću približavaju, no transparentnost je prvenstveno u službi komunikacije vanjskih i unutrašnjih prostora i preglednosti nad heterogenim prostornim sklopom.

Na ulazni prostor nadovezuje se i veća pomoćna zgrada sklopa, čija je prva etaža udomila ‘kućni’ dio studentskog kluba: predvorje (s pogledom na bar) s internom garderobom i sanitarnim čvorom, kantinu s kuhinjom na raspolaganju studentima, dnevni boravak s malim podijem i ognjištem u interpoliranom volumenu od lokalnog kamena (uza zid koji je naslonjen na brdo) te terasu s pergolom u ritmu preuzetom od ritma prozora na pročelju, koja ‘zelenim’ hladom za lijepog vremena stvara dnevni boravak na otvorenom. Cilj je pružiti studentima i njihovim prijateljima drugi dom, kako bi ozračje mjesta u kojemu se hoda ‘izuvenih cipela’ i sjedi na podu pronijeli ostatkom sklopa i njime oplemenili sve posjetitelje i raznovrsne aktivnosti.

Kako bi u tom duhu zaživjeli i vanjski prostori, terase pomoćnih zgrada također su komunikacijska čvorišta. Terasa uz dnevni boravak povezana je s krovom dotičnog volumena koji je prenamijenjen u sportsku površinu, s ulaznim dvorištem te s dijelom akvedukta koji, osim na Rječinu, gleda i na scenu na otvorenom, a cijeli taj sklop za toplih noći može zaživjeti kao prostor najboljih noćnih provoda, povezan s promenadom uz Rječinu, za koju je predviđeno da dobije i novu, nižu, rijeci bližu razinu, koja se proteže sve do Delte.

Krenemo li, pak, vrhom starog akvedukta ka drugom kraju sklopa, osim što možemo sjesti i uživati u okruženju, ili ubrati voće s voćaka posađenih između akvedukta i stijene, dolazimo i do terase koja je povezana sa dvoranom za probe i manjim dvorištem, prije nego što se otisnemo dalje u njedra prirode i provjerimo iz koje to gorske dubine Rječina već stoljećima donosi specifičnu životnost Rijeci.