Ilustrirana bajka "Djevojka koja poznavaše sebe"

Arhitektura

Bajka kojom se stvara arhitektura: na tankoj liniji između magičnog i fizičkog svijeta.

Arhitektura se događa na tankoj liniji između magičnog svijeta koji (možda) osjećamo unutar nas samih i fizičkoga svijeta oko nas. Arhitekt mora moći osjećati oba svijeta, ispreplesti ih, i komunicirati njihovu zajedničku stvarnost klijentu. Arhitekt nadalje mora osjećati i klijente, kako bi im pomogao da budu duboko svjesni sebe. Naposlijetku, arhitekt mora, uvijek isponova, pronaći kodove koji omogućavaju da se duh mjesta i duh klijenta ujedine u živi, magični duh novoga prostora. Radi sklada svih onih koji će u njemu obitavati. Ova je priča začeta kako bi pomogla da se sve to postigne, tijekom procesa projektiranja drvene kuće u planinama za jednog prekrasnog klijenta.

"Bijaše jednom jedna djevojčica koja se jednoga sunčanoga proljetnoga dana veselo šetaše niz tihu šumsku cestu. Baš kad prolaziše pokraj kamene ruševine na ivici malog smrekika, nešto se neobično poče događati. Kamenje se samo od sebe pomicaše, kao da ga neka nevidljiva ruka odizaše od tla i vrtješe naokolo po treperavom zraku. Dok djevojčica začuđeno gledaše, kamenje plesaše svoj čarobni ples, i uredno se preslagivaše u neku novu, uređenu strukturu.

Kako se približavala, osjećala je moć mjesta. Osjećala ga je u srcu, kostima i umu. Rezonirala je s njima, budna i perceptivna i, povrh svega, puna radosti. Sve je bilo drukčije kad je bila ondje. Shvatila je da ne postoje dva jednaka mjesta, čak ni kada zatvoriš oči. A upravo se na tome mjestu osjećala... kao da je na pravome mjestu. 

Ples presta baš kako i započe – u posvemašnjoj tišini, i djevojčica stajaše pred strukturom koja nalikovaše šupljem pijedestalu, kad li uoči da se nešto pojavi visoko na nebu. Kako se zagonetni predmet spuštaše, ona polako uspijevaše razabrati njegove konture i površine. Doimaše se poput leteće drvene kutije s dvostrešnim vrhom. I kutija se spusti, ravno u njezine ruke!  

Radilo se o nadahnuću. Jasnoći. Ta je moć nije plašila. Bila je otvorena prema njoj. Tekla je kroz svaku njezinu misao i emociju. Davala joj je osjećaj da je oduvijek ondje. Da je ondje oduvijek u njoj. Ali tek sada je to osvijestila.

Djevojčica sjede, spustivši si prilično veliku kutiju u krilo, radoznala što li je unutra. Kako podiže dvostrešni poklopac, tako otkri da je unutrašnjost kutije složena drvena konstrukcija na dvije razine, posvema nalik kući, s podovima i zidovima i namještajem, peći, stubištem, čak i mačkom koja spava na krevetu u potkrovlju. Tako se stvarnom i toplom činiše da djevojčica bez problema zamisli samu sebe kako živi u njoj, pa ipak sve bijaše nekako nepomično, usnulo, pretiho i bez prozora.

I tako je počela koristiti tu energiju kako bi upoznala sebe. Vlastite potrebe i želje. Stvarne prioritete. Atmosfere koje je nosila u sebi. Vlastiti jedinstveni način postizanja ravnoteže. Svoje Ja, onkraj slika, stavova, vrijednosti, ukusa i očekivanja. Ono Ja koje mora slušati ako želi biti sretna unutar sebe i unutar svijeta.

“Moram joj udahnuti život”, pomisli djevojčica. “Baš bi bilo šteta da ostane samo prekrasna kutijica.” I tako, umjesto da je ponese kući i stavi na policu, djevojčica odluči staviti kutiju na čarobni kameni pijedestal. Zasigurno čarolija koja je učinila da kamenje pleše može u nju udahnuti život. Nije bilo lako postaviti kutiju gore jer pijedestal bijaše prilično visok, no djevojčica uspje. I, po prirodi stvari, zrak ponovno poče treperiti.

Nije točno znala kako to učiniti. Kako povezati i uravnotežiti sve te elemente. Ali se osjećala dovoljno snažnom da dopusti svojoj intuiciji da se poveže s velikim dizajnom svega. Imala je cilj i volju. Nije se morala brinuti o tome kako će se materijalizirati. Put će se već pokazati.

No ovoga puta treperenje bijaše jako polako, gotovo neprimjetno. Djevojčica slutiše da se nešto događa, no promjena se ne mogaše vidjeti očima. Budući da se moraše vratiti roditeljima, djevojčica odluči ostaviti kutiju gdje bijaše bila. U srcu znaše da će polako izrasti u pravu drvenu kuću na kamenom temelju u blizini bujnog zelenog smrekika. Ne znaše kako, ali znaše da će se kuća otvoriti svijetu kroz vrata, i prozore, i trijemove, zadržavajući pritom toplinu i domaću atmosferu koju bijaše osjetila unutar drvene kutije.

Na koncu konca, duboko u sebi, uvijek je bila kod kuće. Baš to joj nitko nikada ne može oduzeti. Kad je to shvatila, osjećala je sposobnost da napravi što god želi. Da se brine za sebe i pomogne drugima da nađu vlastitu sreću. Sposobna da se poveže s izvorom vlastite energije baš kao što se povezala s izvorom energije svojeg posebnog mjesta. I sposobna da stvori dom gdje god bila. Uvijek.

Tako se i dogodilo, mnogo godina nakon što djevojčica ostavi kutiju na čarobnom kamenju. Tko zna, možda i žena koja s malim djetetom stoji na trijemu odrasle kuće poznavaše takvu kutiju nekoć kad bijaše djevojčica…