Stil ili karakter?

Veljko

02.02.2016

S obzirom na vrijednost bilo koje investicije u graditeljstvu, može zvučati zastrašujuće kad jedan arhitekt kaže da se najbolje uči u praksi, ali upravo je tako. Međutim, ne mislim ovaj put na učenje na pogreškama, nego na to da dovršena zgrada može jako dobro poučiti upravo vlastitog autora o arhitekturi te mu pomoći da bolje sagleda i artikulira svoj pristup projektiranju.

Posljednji put mi se to dogodilo s novom kućom u Sokolgradskoj. Iznutra su u tijeku završni radovi, međutim izvana je netom dovršena te je “kliknula" i u svoju formu i u svoje urbano okruženje. A čim je kliknula, rekla mi je nešto bitno, nešto što me već godinama “muči”: nešto o razlici između stila i karaktera.

Naime, nikad mi nije sjedala preokupacija arhitektonskim stilovima, niti u smislu potrage za lijepim, niti u smislu potrage za ružnim. Nostalgija za prošlim stilovima ili bjesomučna potraga za suvremenim, potreba za pripadanjem nekom stilu ili potreba za izbjegavanjem stilova… sve mi se to činilo promašenim i suvišnim.

Isto je i s traženjem vlastitog stila, dostizanjem nečeg još neviđenog i nepogrešivo prepoznatljivog. Ako se netko voli baviti time, zašto ne. Ali meni se nikada nije činilo da time ikome doprinosim: ni sebi, ni klijentu, ni društvu.

Pa ipak, oblikovati zgradu s pažnjom i time nešto stvoriti i izraziti, to mi se već činilo važnim. A to što težim stvoriti, jednom riječju, zove se karakter.

Volim da zgrada ima svoj karakter, svoju osobnost. Gotovo poput čovjeka koji je nekako svoj, neizbježno poseban i jedinstven makar bio neprimjetan ili samozatajan. A možda je baš suprotno, ekstrovertirana i ekstravagantna, ali opet to neće biti stvar stila ili mode, nego karaktera koji seže dublje, do jedne točke gdje se spajaju osobnost i motivi investitora, specifičnosti lokacije na kojoj je kuća izgrađena, i drugi sastojci kućine DNK. To nije moda, to nije stil, to nije fasada, to je karakter.

Pogledajte sliku kuće u Sokolgradskoj, recite mi govori li vam nešto, i što vam govori. Zanima me što čuju oči bez predrasuda.

Meni ta kuća govori o tome da u jednom kaotičnom trešnjevačkom okruženju, u preuskoj i preizgrađenoj ulici, ona prije svega brižno štiti svoju nutrinu, i time što je uokviruje i time što pred njezine prozore postavlja polupropusnu membranu brisoleja. Usuđuje se pokazati da je drukčija (kaotičnost okruženja joj - paradoksalno - upravo to i dopušta), a ipak ne otkriva spremno što se u njoj nalazi (dva dvoetažna stana). Ispred ulaza, tu je prizemna (parkirna) niša, dovoljno zagonetna i polumračna da se doima nepristupačnom i privatnom.

U biti podsjeća me ta kuća na dosta starijeg brata ili sestru koji/a se brine o mlađoj braći i sestrama. Poznaje kvart bolje od njih i tu je da ih zaštiti, ako treba i da se postavi pred onima koji priđu preblizu, ali zapravo anonimno stoji sa strane i pušta mališane (u ovom slučaju ukućane) da žive svoj život, svoja poznanstva, svoje radosti i svoje bitke. A onda, kad se klinci vrate kući i treba im da s nekim porazgovaraju u povjerenju, stariji brat ili sestra je tu da ih sasluša, u njihovom “tajnom" skrovištu, negdje u sobi ili dvorištu daleko od pogleda i buke.

Ljudi dolaze i prolaze, sele se u druge krajeve i druge dimenzije. Kuće često ostaju dulje na jednom mjestu. One s karakterom moći će uvijek reći tko su, kako su i zašto nastale te čemu najbolje služe. Moći će nadahnuti, zaštititi i usmjeriti neke nove stanare koji prepoznaju njihov govor. Moći će im dati upute za korištenje kuće na način koji nije samo funkcionalan, nego se tiče kvalitete života, kvalitete odnosa i svakodnevne sreće. Drugim riječima, moći će im poslužiti kao i arhitektu: da iskreno i konstruktivno porazgovaraju sa samima sobom.