Maškare, maškare, maškare

Veljko

17.02.2016

U našem se poslu često čuje ona "lokacija, lokacija, lokacija" - tri glavna faktora za uspjeh investicije. Ali ja kažem "sinergija, sinergija, sinergija" - tri glavna faktora za dugoročni uspjeh bilo čega, a i za dobru zabavu. Nordijci to kopčaju i uglavnom lijepo primjenjuju i kod javnih i kod privatnih projekata. Imaju strpljenja čuti svakoga i imaju kreativnosti uskladiti što je moguće više interesa. Jedino tako će svima biti dobro. Eh, da, to se usklađivanje interesa radi transparentno. Dakle manje liči na podjelu plijena, a više na strateško planiranje.

No kakve to veze ima s našim posjetom maškarama u Višnjanu?

Pa, u maškare su nas iznenada i u zadnji čas pozvale naše prijateljice koje su supokrenule Inicijativu za Višnjan, dugoročni projekt koji želi unaprijediti prostor i život Višnjana. Nama se jako svidjela Inicijativa jer je u srži ideje želja da se proces transformacije događa s ljudima koji ondje žive, da potekne od njih i da služi njima. Onaj tko dolazi izvana ima ulogu katalizatora te "kemijske reakcije", ali reakciju trebaju iznijeti građani jer inače možemo održati petsto arhitektonskih radionica i smisliti osamsto genijalnih koncepata, ali nedostaje - što? Sinergija.

Nedostaje to da ljudi kojih se stvar tiče prepoznaju cijeli projekt kao svoj projekt i svoj interes. Ali kako ću ja znati što je tvoj interes, a ti što je moj? Tako što ćemo iskreno razgovarati o tome. I tu je ključ. Kao i u svakom odnosu. U braku, između roditelja i djece, s kolegama, sa šefom, sa susjedom, s općinskim vijećem, s državnom upravom. Najgore što se može dogoditi je da svatko ima svoja očekivanja (o tome kako bi se onaj drugi trebao ponašati) i da to nikada ne kaže. Koliko se puta ljudi ljute, razočaravaju, sukobljavaju, optužuju, ogovaraju iza leđa samo zato što nisu porazgovarali o tome što tko hoće, jer to se kao podrazumijeva?

Ne podrazumijeva se ništa. Korado Korlević je u svojem kratkom, ali izvrsnom predavanju na otvorenju Inicijative rekao da održiva zajednica mora funkcionirati kao super-organizam. Komunikacija je tu ključna. Iskrena komunikacija. Bez muljanja, bez intelektualiziranja, bez srama. I zato nas je zaintrigirao poziv da osmislimo i vodimo prvu radionicu, u vrijeme karnevalske povorke i paljenja "pusta". Jer su ljudi u to vrijeme pomaknuti van iz svojih uobičajenih uloga, zaigrani su, kreativni, okupljeni na istom mjestu i, što je najvažnije, s puno manje dlaka na jeziku. A budući da prva radionica neizbježno mora služiti upoznavanju, odlučili smo se upoznati, otvoreno i zaigrano.

Ultra-dragi ljudi iz karnevalske povorke su nam dopustili da se pridružimo Zombi-kamionu, i da u karavani starih auta i kamiona, preobraženih jednako temeljito koliko su se maskirali i članovi povorke, donesemo ludilo, smijeh, glazbu i ples u sela u okolici Višnjana. S jedne strane, oduševili su nas: volja za izražavanjem i performansom, timski rad, i kreativnost na polju kostima, tema (svaka grupa, odnosno svako vozilo, imala je svoju temu), "trash" imidža, satiričnih i lascivnih tekstova. S druge strane, prenula nas je ta silovita potreba za oduškom koja je 10 sati nosila 150 ljudi po zimi i kiši. S tom energijom, čak i kad nije podgrijana alkoholom, mogu se napraviti čuda u svakodnevnom životu zajednice!

Mi smo se prerušili u novinarku i fotografa iz pakla i jednostavno smo, u svom "mračnom" stilu, pitali ljude koji im je najgori dio Višnjana. Od nečeg treba početi, a učinilo nam se da je najbolje krenuti od onoga što ljude tišti. Kad god bi nas netko pitao zašto nas baš to zanima, rekli bismo da gledamo kako pokrenuti pakleni turizam po principu "što gore, to bolje". Šalili smo se, ali možda tu ima i istine. Turizam često prodaje scenografiju prostora i scenografiju života, Potemkinova sela skupa sa seljanima. A mi vjerujemo da je najodrživiji i najzanimljiviji turizam onaj u kojemu se živi u lokalnom stilu. Jer onda, na primjer, ne radimo fontane dok nemamo pitku vodu u svim kućama.

Drugi dio naše akcije dogodio se u utorak, na dan fešte i spaljivanja pusta u Višnjanu. Napravili smo otkačeni crni "poštanski sandučić", te smo uz veliku pomoć organizacijske ekipe animirali ljude da nam na papiriće napišu svoje skrivene želje (za sebe i/ili Višnjan) te ih ubace u sandučić. Nismo htjeli provoditi ankete, nismo htjeli "pametne" odgovore na "pametna" pitanja. Htjeli smo se igrati, htjeli smo spontane reakcije, htjeli smo i svijest i podsvijest. Htjeli smo poslati poruku da ne postoje krivi odgovori (strah od krivog odgovora je nešto grozno što se ljudima usadi zahvaljujući našem obrazovnom sustavu) i da stanovnike stvarno netko nešto pita (opet nešto što se u našem društvu ne događa ni u školi, ni na poslu, ni u politici).

Htjeli smo, jednostavno, početi se upoznavati, družiti, i iskreno razgovarati. Da iduće akcije imaju na čemu nastaviti graditi sinergiju, te možda čak doći do konkretnih pomaka u kvaliteti života u Višnjanu. O odgovorima na naša pitanja i željama koje smo prikupili - idući put.