Kako bi kuća trebala izgledati

Veljko

18.04.2020

1 – Stil i dobrobit

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Koji god stil želi, koju god boju, koji god karakter, od apstraktnog do figurativnog. Bilo što.

To ne znači da mi se sviđa svaka kuća koju vidim. Neke me uznemiruju, neke su mi ružne, a s nekima se uopće ne mogu povezati. Ali to je u redu. Nije moja kuća.

Meni je to poput odjeće. Neka ljudi nose što god žele. Ništa ne smatram «primjerenim», bez obzira na priliku. Ako ljudi žele biti goli, i to mi je u redu. Gdje god i kad god.

Međutim, kuće često nadžive ljude. (Nažalost, sve je manje odjeće koja može toliko trajati.) Zato mi je u redu i da novi stanari promijene izgled kuće u skladu sa svojim željama.

Štoviše, u redu mi je da to ljudi učine kad god žele, čak i sa zgradama koje sam ja projektirao. Ne sviđaju vam se (više)? Promijenite ih. Vaše su. Ja sam ih fotografirao kad su tek sagrađene, a vi u njima živite; radite s njima što god vas čini sretnima.

Istini za volju, ljudi ponekad teže sreći na uštrb vlastite dobrobiti. Sjetimo se lijepih cipela od kojih dobivamo žuljeve ili raskošnih kuća čiji su materijali i klimatizacija krivi za toliko emisija ugljičnog dioksida da nam se klimatski bumerang vraća u glavu.

Mislim da estetski izbori mogu doprinijeti dobrobiti ili je ugroziti. Njima stvaramo ugođaj, a time i osjećaj psihičke (ne)ravnoteže, odnosno ugodnih ili neugodnih osjeta i raspoloženja.

Vjerujem da su neki od tih psiholoških učinaka univerzalni. Ne mogu zamisliti da bi mi bilo u redu u nekoj ulici projektirati fasadu punu oštrih šiljaka jer mislim da bi prouzročila krajnje neugodne osjećaje prolaznicima i stanarima preko puta. Čak i ako su šiljci izvan dosega.

Međutim, većina psiholoških učinaka ovisi o osobinama, preferencijama, navikama, očekivanjima i iskustvima. Zato bih svakome preporučio da u životu teži ravnoteži, svjesnosti i osobnom razvoju, a ne nekoj određenoj arhitektonskoj estetici. A na tom putu neka koristi estetiku i stilove za vlastitu dobrobit.

Također mislim da je dobro odabrati arhitekta koji te može čuti i razumjeti, te koristiti prostor, proporcije, materijale i estetiku na način koji ti može pomoći pronaći vlastitu ravnotežu. Dobro je otvoriti se arhitektu i dopustiti mu da ti pomogne, i nastojati razumjeti kako taj proces funkcionira, tako da možeš preuzeti odgovornost za svoje izbore.

Rado mislim da sam toliko fleksibilan i empatičan arhitekt, ali to ne znači da sam pravi izbor za svakoga. I sklon sam nagovarati ljude da se odluče za ekološki osviještene izbore čak i kad se radi o estetici, što nekima može biti neugodan okidač.

2 – Stil i predrasude

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Ali to bi je moglo dovesti u neprilike

Kako s odjećom, tako i s kućama, ljudi su osjetljivi na ono što drugi «nose». Mogu misliti da je vulgarno, ružno, neprilično, uvredljivo, zastarjelo ili neobrazovano. Mogu tome pripisati neko značenje čak i kad drugoj osobi to znači nešto posve drukčije ili joj ne znači ništa.

Ponekad je to značenje povezano s traumama iz prošlosti. Neki stilovi mogu biti povezani s ugnjetavanjem od strane aristokracije, ili buržoazije, ili komunističkih režima, ili neoliberalnog kapitalizma, i tako dalje (popis je dug). Neprijateljski stav prema nekom stilu može zauzeti i elita koja je izgubila moć, a ne samo oni koji su bili ugnjetavani. A sklonost prema takvom stilu može biti povezana i sa željom da se poistovjetimo s moći ili statusom koji nikad nismo imali.

Osobno, trudim se odvojiti svoj doživljaj estetike od svih tih dodanih značenja i osjetiti dublju razinu na kojoj ona utječe na mene, baš kao što se trudim odvojiti se od svih internaliziranih identiteta, primjerice nacionalnih ili profesionalnih. Sve me to odvraća od moje suštine i od ljepote i dobrobiti koju mogu stvoriti.

Međutim, ako želiš sagraditi kuću u nekom društvenom i kulturalnom kontekstu, trebaš, ovisno o svojim estetskim izborima, računati s eventualnim neodobravanjem, ismijavanjem ili ljutnjom. Svoje klijente znam upozoriti na tu mogućnost.

Što se tiče mojeg ugleda, nisam slavan pa nemam puno za izgubiti. Osim toga, moja posvećenost usvajanju stilskih jezika koji odgovaraju potrebama i željama mojih klijenata rezultira raznolikim radovima pa uvijek ima dovoljno ljudi kojima se moj dizajn sviđa, i ne sviđa. I dovoljno ljudi koji odbacuju takav moj pristup jer «pokazuje nedostatak osobnog stila».

Pa ipak, nisam siguran da bih se usudio projektirati nešto što bi me u potpunosti izložilo ismijavanju velike većine lokalne arhitektonske scene, osim kad bi postojao dobar razlog da idem toliko izravno protiv struje.

Moja bi buntovnička strana vjerojatno jedva dočekala takvu priliku, ali mislim da to ne bi bilo uravnoteženo stanje uma koje bi moglo iznjedriti projekt koji doista donosi dobrobit na toj dubljoj razini za koju tako često kažem da mi je bitna.

3 – Stil i propisi

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Ali mi možda ne odlučujemo o tome.

Zajednice i društva su stvorili različita pravila koja upravljaju estetikom zgrada. Ne samo postojećim zgradama koje su zaštićena dobra, nego i novim zgradama u određenim područjima.

Na primjer, općina ili država mogu odlučiti da je stil nekog područja dio njegove baštinske vrijednosti i donijeti pravila o načinu na koji se nove zgrade trebaju uklopiti u taj povijesni stil.

Za mene takva pravila mogu imati smisla ako služe očuvanju jako ugodnog ambijenta na tom mjestu, pa i jako koherentnog i posebnog ambijenta čak i ako nije ugodan. Očuvanje okruženja samo radi povijesnog bilježenja nije mi jako važno. Mislim da su za to pogodnije fotografije, videi, 3d modeli i virtualne šetnje.

Ali tko odlučuje o tome? Tko odlučuje koje područje treba staviti pod zaštitu i koja pravila trebaju vrijediti za stil novih zgrada u takvom području? Donošenje takvih odluka često se povjerava stručnjacima: arhitektima, povjesničarima umjetnosti i konzervatorima. Ili se povjerava političarima. Ili, posredstvom političara, onima koji žele profitirati od rušenja starog i građenja novog.

U mojem projektantskom radu, ako osjetim da postojeći ambijent nekog područja doprinosi dobrobiti, kažem to klijentima i nastojim to očuvati čak i ako pravila to ne propisuju. Ako postoje obvezujuća pravila, poštujem ih čak i kad se ne slažem s njima, ili pak odbijam projekt.

Međutim, često se ne čuje glas ljudi koji žive na nekom području. Možda bi oni htjeli očuvati postojeći ambijent i propisati stil novih zgrada čak i kada ga ne čuvaju postojeći propisi. Mislim da bi se taj glas trebao čuti i imati veću težinu. A možda bi stanovnici željeli veću slobodu od one dane postojećim propisima. I tada bi se trebao čuti njihov glas.

U mojem idealnom svijetu, ljudi koji žive na nekom području tvore zajednicu: Oni biraju živjeti zajedno te brinu jedni o drugima i o svojem društvenom i prirodnom okruženju. Metodom pristanka donose odluke koje promiču dobrobit.

Tada nova kuća u nekom području nije samo kuća. Kuća, i ljudi u njoj, predstavljaju dodatak zajednici. Stil kuće, budući da oblikuje ambijent zajedničkih prostora između kuća, postaje – ovisno o odluci zajednice – nešto između osobne i zajedničke teme.

Gdje je točka ravnoteže? U mojoj idealnoj zajednici, ljudi bi zajednički živjeli u zajedničkim kućama ili zgradama, osim ako su u ekološkim mikro-kućama. Stil zajedničke kuće bi bio zajednička odluka, a stil mikro-kuće individualna.

4 – Stil i povijest

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. To uključuje svaki pojedini stil, čak i povijesne stilove.

Taj pristup rutinski stvara ljudima probleme s mnogim arhitektima i povjesničarima umjetnosti, ali ja sam po tom pitanju snažno na strani osobne slobode, osim ako se kosi s propisima ili odlukama zajednice.

Tipična priča glasi ovako: Arhitektura treba biti odraz vremena kada je nastala. Zato trebamo ostaviti povijesne stilove iza sebe (osim ako trebamo sagraditi repliku) i projektirati sa suvremenom estetikom.

Ja pak mislim da arhitektura jest odraz vremena kada je nastala, što god da je sagrađeno. To je samo po sebi neizbježno pa se zato ne trebamo truditi da bude tako.

Recimo da 2020. g., kada ovo pišem, odlučimo sagraditi neku zgradu u povijesnom stilu. Kad se u budućnosti osvrnemo, to će značiti da je 2020. g. postojala manjina koja je gradila u povijesnom stilu. Možemo koliko god želimo analizirati zašto se i kako to dogodilo, ali svakako se radi o «odrazu vremena». Pustimo da bude tako.

Osim ako ne želimo da bude tako, a tu leži suština problema: Kada ljudi inzistiraju na tome da gradimo kuće koje izgledaju kao da su odraz vremena, oni zapravo na umu imaju točno određeno tumačenje vremena i točno određenu vrstu prikladnog odraza, ili barem neprikladnog.

To nije neutralni odraz. To je namjera s predumišljajem. Samo po sebi to nije loše, ali nazovimo stvari pravim imenom. I nemojmo drugima nametati tu namjeru, niti stvarati iluziju da postoji konsenzus o njoj.

Isto vrijedi za određivanje toga što je «suvremeno». Iz neutralnog gledišta, suvremeno je sve što se događa sada, odnosno istovremeno s referentnim trenutkom, a ne točno određeni stil.

Nešto nije suvremeni stil samo zato što pojedini arhitektonski časopisi, škole ili grupe nastoje stvoriti konsenzus o tome što bi trebao biti preferirani stil suvremenih projektanata i investitora.

Čak i ako pogledamo sve zgrade koje se grade na današnji dan (na određenom području) i uspijemo prepoznati zajednički nazivnik njihovog izgleda, što bi bilo najtočnije definiranje neutralnog suvremenog stila (za to područje), sutra bismo tome mogli dodati zgradu koju smo isprojektirali u posve drukčijem stilu. Ona će biti dio nove suvremenosti, a današnja suvremenost će postati prošlost.

Što se tiče mogućnosti da zbunimo ljude u pogledu razdoblja kada je koja kuća nastala, ako gradimo kuću u nekom povijesnom stilu, možemo na nju staviti pločicu s godinom dovršetka. To će biti odraz vremena kada su ljudi istovremeno bili svjesni povijesti i imali slobodu izabrati bilo koji stil koji im se u sadašnjosti sviđa.

5 – Stil i veličina

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Ali ne i koliko će biti velika.

Na primjer, nečija kuća može trajno zakloniti sunce mojoj kući, tako da u njoj postane neugodno ili skupo živjeti (troškovi grijanja će se povećati). Ili može zasjeniti nekoć sunčano igralište. Ili može otežati protok zraka, ili neugodno povećati vjetrovitost. Ili može biti toliko velika u odnosu na okolne zgrade ili prirodu da zaposjedne svu pažnju i uništi ambijent. Ne samo vizualno; može lijepu i opuštenu ulicu pretvoriti u uski lijevak.

Nečija kuća može biti prevelika čak i ako je jako mala, u slučaju da je na pogrešnom mjestu. Na primjer, može zauzeti parcelu namijenjenu javnom parku. Ili parcelu namijenjenu novoj školi. Ili komad plodne zemlje savršen za uzgajanje hrane.

Čak i ako je na pravom mjestu i u dobrom odnosu spram svoje neposredne okolice, nečija kuća može biti prevelika jer iziskuje ogromnu količinu energije i resursa da bi se sagradila, koristila, održavala i reciklirala, u odnosu na broj ljudi koji je koriste. Bi li samo zato što posjeduješ veliku parcelu i imaš dovoljno novca da sagradiš veliku kuću trebao imati pravo na velik ekološki otisak?

Gdje trebamo graditi, a gdje se suspregnuti od građenja? Ondje gdje gradimo, što bismo trebali graditi? Koje bismo materijale i tehnologije trebali koristiti? Tko bi trebamo imati pravo posjedovati određeni komad zemlje? Tko bi trebao imati pravo graditi nešto? Ta pitanja imaju pravo prvenstva nad pitanjima kako bismo trebali sagraditi pojedinu zgradu i kako bi ona trebala izgledati. Prostorno i urbanističko planiranje ima pravo prvenstva nad arhitekturom, ili bi barem trebalo.

Kad god mu damo pravo prvenstva te ga posvetimo ekološkim, društvenim, ekonomskim i kulturalnim aspektima održivosti, ono može regenerirati prirodno i društveno okruženje. A to može učiniti život i prostor toliko ugodnim da se, u usporedbi s tim, stil pojedine zgrade i ne čini toliko bitnim.

U stvari, vjerujem da bismo bili manje negativno nastrojeni spram izgleda kad bismo imali bolje društvene i prostorne odnose i dogovore. Čak mislim i da bismo bili otvoreniji prema estetskim eksperimentima i imali snažniju želju stvarati ljepotu radi dobrobiti.

Osobno bih ograničio privatno vlasništvo kad god se kosi s javnim interesom te bih ograničio ekološki otisak zajednica, poduzeća, pojedinaca i zgrada. Čelične bi zgrade uglavnom postale relikt prošlosti. Bilo bi puno manje zgrada od opeke i armiranog betona. Drvo, konoplja, slama, bambus i zemlja postali bi uobičajeniji. Rekli bismo zbogom uvoznom mramoru.

Pretpostavljam da bi se posljedično promijenila i estetika. Ali točan opseg promjene ne bi bio ograničen našim predrasudama o estetici «zelenog» ili «prirodnog» graditeljstva, već bi se otvorile nebrojene kreativne mogućnosti.

6 – Stil i preobrazba

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Ali što je to «njezina» kuća?

Ljudi često žive i rade u iznajmljenim prostorima. Bi li trebali imati mogućnost mijenjati njihov izgled da bi stvorili ambijente koji im odgovaraju? Vjerujem da bi. Ali bi trebao postojati jasan i pravedan dogovor o opsegu promjena, njihovoj trajnosti, i tome tko ih plaća.

To se, naravno, prvestveno odnosi na interijere u kojima ljudi provode vrijeme, ali ne bi mi smetali ni dogovori koji utječu na fasadu. Na primjer, nadahanuti Hundertwasserovom idejom da svatko ima pravo obojati fasadu oko vlastitog prozora onoliko koliko mu doseže ruka s kistom.

A budući da smo već utvrdili da mnoge zgrade su-stvaraju ambijente javnih prostora, bilo bi mi potpuno prihvatljivo da postoji dogovor koji omogućuje susjedima da obojaju uličnu fasadu koliko god njihovi kistovi dosežu u visinu dok oni stoje na tlu. Murali, grafiti... nemam ništa protiv.

U stvari, postoji nešto jako «živo» i zaigrano u mijenjanju fizičkog okoliša s vremenom, i to radi sušte radosti samoizražavanja, umjesto da pokušavamo sačuvati njegovo izvorno stanje ili vječni dojam novog novcatog.

Vjerujem da je to dio iskustva doma u nekom prostoru, a time i nešto što ne bi trebalo biti rezervirano za vlasnike, nego i za najmoprimce i korisnike.

I kad se zgrade projektiraju za nepoznate ili privremene korisnike, možemo uložiti trud u uključivanje potencijalnih korisnika i susjeda (zajednice) u različite aspekte projektantskog procesa, uključujući stil i estetiku.

Istovremeno, možemo se poslužiti dizajnom utemeljenom na znanosti, uključujući utjecaj stila na ljudsko ponašanje i dobrobit. Hipoteza o biofiliji je trenutačno jedan od popularnijih pristupa te sugerira da oblici i materijali nadahnuti prirodom doprinose našoj dobrobiti uslijed naše duge koevolucije s ostatkom prirode. Ne znam, međutim, koliko je ta hipoteza dobro isprobana.

Osobno, kada bih mogao promijeniti nešto na svojoj višestambenoj zgradi, i susjednima, samo bih dodao pregršt boja. Ali već sam i sada zadovoljan što nisu prevelike, niti preblizu, i što imaju puno prozora i balkona pa mogu vidjeti druge ljude i oni mogu vidjeti mene. No moje je susjedstvo privlačno prvenstveno zbog obilja stabala i livada.

7 – Stil i ja

Što se mene tiče, svaka osoba može slobodno izabrati kako će joj kuća izgledati. Što bih ja izabrao za sebe?

Pišem ovo u domu/studiju koji dijelim sa ženom, u peterokatnoj višestambenoj zgradi s 2x15 stanova, u jako humanom naselju u Zagrebu. Radi se o planiranom socijalističkom modernističkom naselju iz 1960-ih, s jako sličnim i poprilično dosadnim zgradama i stotinama stabala koja su nadrasla te zgrade okružene mnogim parkovima i igralištima. Hodajući kroz naselje, s vremena na vrijeme ćemo naići na neke starije parcele s obiteljskim kućama, što je dobrodošla raznolikost. Nedostaju mi, međutim, javne sjenice za boravak na otvorenom po kiši, i javni povrtnjaci.

Zajedno sa 60ak ljudi koji žive u našoj zgradi, razmišljamo o prijavi na (kilave) državne poticaje za toplinsku obnovu. Bio bih sretan kad bismo to učinili i iskoristio bih priliku da predložim bojanje fasade u različite boje, baš kao što je bio slučaj prije nego što ih je vrijeme polako pretvorilo u različite nijanse sive. Ne bih imao ništa protiv da se odlučimo za druge boje, dok god nisu monokromatske.

Kad bismo pak mogli pronaći investitora i svi se složiti oko toga, predložio bih da dodamo još jednu etažu na zgradu, s kosim krovom, koji je puno lakše održavati nego postojeći ravni krov. Tada bismo morali i ugraditi liftove koje trenutačno nemamo. Nova etaža i vanjski liftovi dobrano bi promijenili zgradu i bilo bi zabavno projektirati takvu nadogradnju.

U međuvremenu, ponekad maštam o tome da svi obojaju svoje balkone, i oko svojih prozora, u različite boje, ali ne vjerujem da bi ta ideja bila jako popularna.

Što se tiče projektiranja vlastite kuće, zapravo bih volio živjeti u zajedničkom domaćinstvu u bliskom dodiru s prirodom i potencijalom prerastanja u veću namjernu zajendicu. Već se neko vrijeme obučavam za to, kako živeći u okruženjima nalik na zajednicu, tako i obrazujući se u polju regenerativnog i održivog dizajna (ekološkog, društvenog, ekonomskog i kulturalnog), participativnog obrazovanja i facilitiranja. Čini se da se stvari kreću u tom smjeru.

U kojem bi stilu bila ta zajednička kuća? To bi, naravno, odlučili oni koji u njoj žive. Ali što bih ja volio? Iskreno, u ovom trenutku to ne mogu opisati vizualno. Volio bih su-stvoriti ambijent istovremene zaigranosti i opuštenosti, kao i topline i zemljanosti, ali bez prevelike težine. Volio bih da kuća nekako pripada prirodi, ali bez skrivanja u njoj. Volio bih da na neki način podržava provođenje vremena vani, ali i da te zaintrigira da uđeš i otkriješ je. Volio bih da omogući dodir vanjskog i unutrašnjeg, ali i da ti da do znanja da ćeš unutra biti zaštićen.

Volio bih da ta kuća bude minimalno potrebno sučelje i uputstvo za ispunjen, udoban i nadahnjujuć život u prirodi. I volio bih da izmami smiješak ljudima koji će je prvi put vidjeti za sto godina, pogotovo djeci.