I sloboda i zajednica

Veljko

12.06.2018

Nekad se živjelo u višegeneracijskim kućanstvima u selima. Znalo se kako se treba ponašati. Znalo se kako se s kim razgovara, kako se oblači, kako se jede, kako se radi, kako se i za koga ženi i udaje, od koga se dobivaju batine. Sve se znalo. A ako netko nešto nije znao, znalo se od koga će saznati: od glave obitelji i velečasnog. Pa i kad je to što se znalo i saznalo činilo ljude nesretnima, znalo se. I kad je netko mogao zamisliti neki bolji način od onoga za koji se znalo – znalo se, znalo se i točka.

Jedino što ljudi nisu mrtvo slovo na papiru pa da ih se može zauvijek ograničiti točkom, nego se stvari ipak mijenjaju.

Sad, sve više, a uskoro još više od više, živimo u stanovima u zgradama u gradovima. Donekle se zna kako se treba ponašati prema susjedima, ali u biti nas napokon nitko ne pita kako živimo, s kim i gdje. U redu, uvijek postoje susjedi koji zabadaju nos, obitelji koje emotivno ucjenjuju, političari i crkvenjaci koji manipuliraju i naređuju. Ali dolaskom u relativnu anonimnost zgrade i kvarta, dolaskom u svoj stan, koji plaćamo svojim novcem, osvojili smo i relativnu slobodu od autoritarnosti i tradicionalističke tiranije koja je često pratila stari patrijarhalni seoski život.

Doista? Ili možda nije sve tako crno-bijelo. Možda su postojala sela, ili zaseoci, ili obitelji, u kojima nije bilo tiranije. Izvana se možda nije jako vidjelo da je nešto drukčije, osim suptilnog sjaja u očima ljudi koji su naučili kako živjeti zajedno, bez da si međusobno naređuju. O da, bilo je takvih slučajeva, baš kao što ih ima i danas. Voliš i sebe i svoje bližnje dovoljno da pustiš ljude da žive kako im odgovara, a pritom si međusobno pomažete u svakodnevici i zajednički brinete o zajedničkim dobrima.

Isto kao što i u anonimnim stanovima i anonimnim zgradama postoje, nažalost, anonimne osobe koje u anonimnosti dobivaju batine jer se ne ponašaju onako kako «glavi» obitelji odgovara, ili dobivaju emotivne batine jer se ne ponašaju onako kako odgovara braniteljima nekog moralnog kodeksa.

Ponekad treba pobjeći, jer je to početak promjene ili spašavanje života i zdravog razuma. Ali time što smo kao civilizacija masovno pobjegli sa sela, nismo automatski riješili probleme koje smo ondje imali, nego smo ih ponijeli sa sobom.

To se naročito vidi kad ima manje novca. Lako je biti neovisan – ili barem imati iluziju neovisnosti – kad imaš novca. Imaš svoj stan, ili još bolje svoju kuću, na parceli daleko od susjeda. Imaš svoj auto, kojim se voziš kamo hoćeš i kada hoćeš. Imaš svoje stvari, koje koristiš samo ti. Imaš svoj biznis i sam si svoj šef. Imaš svoje vrijeme, svoja putovanja, svoje sve. I po mogućnosti imaš krug poznanika koji isto imaju sve to svoje, pa ne moraš ništa posuđivati nikome i ni od koga.

Naravno, ispod tog vidljivog sloja tvojeg i mojeg nalazi se veliki složeni mehanizam ekonomije, zakona, porezne politike, socijalnog sustava itd. To je mehanizam u koji smo svi uronjeni i kojim smo svi povezani, i u kojem se sve što pojedinac radi i ima odražava na ostatak mehanizma, i obrnuto. Pa onda krenu problemi kada dođe recesija, ili kada se financijska elita zaigra i prebrzo počne isisavati novac iz ekonomske piramide.

Problemi postoje i kada taj mehanizam nije u nekoj dramatičnoj krizi, jer i njegovo uobičajeno stanje, takozvani business as usual, radi velike probleme i prirodi (uništavanjem resursa i zagađivanjem) i društvu (sustavnim stvaranjem nejednakosti). Prije ili kasnije to preraste u dramatičnu situaciju, pa krenu sukobi, ali krene i međusobno pomaganje. Kao i u ratu. Ali nakon takve situacije uglavnom ostane neriješena ljutnja, a solidarnost se zaboravi.

Vidjeli smo to puno puta i znamo što to znači: To znači da dugoročno ne možemo opstati kao civilizacija ako svatko gleda isključivo svoj interes. Uostalom, to zna i svaki dobar poduzetnik. Profit se mora ulagati i u zajednicu, pogotovo lokalnu.

Ali nije samo stvar u tome što se mora, nego i kako se sretno živi. Ljudi su evoluirali kao društvena bića, pomažući si, zajednički rješavajući probleme, brinući se jedni o drugima, družeći se, tugujući i slaveći. Niti jedan rat, niti jedna razlika među ljudima, još uvijek nije nadjačala duboko ukorijenjenu sklonost zajednici. Kad toga nema, nešto nam nedostaje. Neki dio nas se ne može u potpunosti izraziti i razviti. Padamo u depresiju, postajemo destruktivni.

Dakle, uz slobodu da slijedimo svoju sreću i zaobiđemo pokušaje da nas se ukalupi u autoritarne tradicionalističke šprance, možemo si priuštiti i slobodu da živimo u zajednici i zajednički je oblikujemo, od najbližih osoba, preko susjedstva i šire.

Drugim riječima, možemo u svojem samostalnom životu obnoviti ono vrijedno što smo možda izgubili odlaskom sa sela i iz proširene ili višegeneracijske obitelji. I pritom možemo izbjeći zamku stvaranja nekih novih dogmi, tabua, manipulacija i uvjetovanja.

Kako spojiti najbolje od tih dvaju svjetova? Radom na vlastitoj svijesti i odnosima s drugima, naravno. Lakše je to reći nego učiniti, ali postoje dobri načini i puno ljudi koji rastu u tom smjeru. Za početak, dobro je sjetiti se one «Ne učini drugome što ne želiš da drugi učini tebi» i osvijestiti što je to što zapravo činimo drugima, čak i kad se ne vidi na prvu.

A kakve to veze ima s radom jednog arhitekta? Prvo, ima veze s tim što ne radim za klijenta ili mimo klijenta, nego sa klijentom, timski i sinergijski, s velikim interesom za potrebe, želje, ideje i ukuse klijenta. Jer teško je arhitekturom podržati zajedništvo ako u procesu projektiranja nema zajedništva.

Drugo, jako mi je drago kad mogu nešto projektirati za zajednicu ljudi, bilo da se radi o nekoj obitelji, ili o nekoj skupini prijatelja ili suradnika. Volim to raditi kroz proces u kojemu svi oni sudjeluju, u kojemu svi mogu izraziti što žele i konstruktivno doći do rješenja koja svima čine dobro. Među ostalim, i zato sam dodatno studirao holističku održivost i facilitiranje grupnog rada, jer održivost nije samo priroda, nego je i društvo.

Treće, rado se uključim u projekt još dok je u fazi strateškog planiranja. Blesavo je rješavati životne situacije građenjem ili nekom drugom materijalnom intervencijom ako ih se može riješiti dobrom organizacijom. Osim toga, krasno je kad prijatelji odluče zajednički potražiti stanove u istom kvartu (možda čak i u istoj zgradi!) ili kupe kuću koju preurede u nekoliko stanova, umjesto da se kroz par godina iz podstanarskih stanova rasele na suprotne strane grada kao da ih je voda onamo nanijela.

Četvrto, postoje prostori koji potiču otuđenje i/ili kontrolu, a postoje prostori koji potiču zdravo zajedništvo i slobodu. Kako u stanovanju, tako i u školama i radnim prostorima, ali i na otvorenom. Mislim da smo svi imali prilike iskusiti razliku između tih prostora, samo što možda u tom trenutku toga nismo bili svjesni. Ja se trudim ne priuštiti nikome loša iskustva, a i potaknuti ljude da osvijeste tu vrstu doživljaja.

Tako da, kad se idući put zateknete u društvu na nekom mjestu gdje se svi osjećate jako ugodno, s istovremeno dovoljno intime i dovoljno prostranosti, znajte da doživljavate sinergijski učinak kvalitetnog zajedništva i kvalitetno projektiranog prostora. Želim nam svima što više toga.