Arhitektura kao uslužna djelatnost

Veljko

10.06.2016

Ove i prošle godine sam u više navrata, u javnim i stručnim diskusijama, čuo moje kolege, hrvatske arhitekte*, kako se snebivaju, žale i užasavaju zbog toga što arhitektura postaje uslužna djelatnost. Jako zanimljivo. Kao da već nije uslužna djelatnost!

Referirali su se na pojavu da arhitekti tijekom projektiranja bespogovorno slijede želje investitora. Ako pretpostavim da se to odnosi na situacije u kojima investitorove želje rade direktnu štetu društvu i/ili prirodi, potpuno podržavam prigovor savjesti u poslu arhitekta, kao i u svakom drugom poslu, i općenito u životu. Čovjek uvijek bira koje će projekte raditi, s kim će raditi, za koga će raditi. Reći “nemam izbora” nije istina - postoje samo bolji i lošiji izbori.

Da li to za nekoga znači da će odbiti raditi za ratnog profitera koji se nije pokajao, ili da će odbiti projektirati fontane ako misli da se novac poreznih obveznika može bolje uložiti, ili da će odbiti projektirati neboder zbog kojeg se ruši pola kvarta, ili da će odbiti projektirati zgradu koja privatizira nekadašnji javni prostor usred grada, ili da će odbiti projektirati neku akademiju zato što je parcela premala za zadani program, ili da će odbiti raditi zgrade od betona jer proizvodnja betona troši ogromne količine energije, ili da će odbiti koristiti iveral i mdf u interijeru jer su puni ljepila, ili da će odbiti projektirati zahode priključene na kanalizaciju i septičke jame jer je kompostni zahod nemjerljivo održivija opcija, to su odluke koje se razlikuju od čovjeka do čovjeka.

U mojem svakodnevnom životu, nije mi strano bojkotiranje proizvoda zato što trvtka neodgovorno tretira okoliš ili bojkotiranje trgovačkog lanca zato što nepošteno tretira svoje zaposlenike. Kao što sam svjestan da većina gradnje u Hrvatskoj ima nekih štetnih posljedica po okoliš, tako nemam iluzija da mogu kontrolirati protok novca i izbjeći da kroz moje ruke prolazi novac koji je negdje nekad bio pran, kraden, utajivan, korišten za kupnju droge itd. Pa ipak, mogu pridonijeti pokretu da se nekoga ucijeni padom prodaje. Što nas je više u toj akciji, to bolje. U tom smislu podržavam svaki smisleni prigovor savjesti u arhitekturi, još više u urbanizmu, a pogotovo onaj koji dolazi koordinirano, npr. od svih članova Komore arhitekata.

Međutim... Žaliti se da arhitektura postaje uslužna djelatnost je ili jako nespretan izbor riječi ili velika zabuna. Kao arhitekti, radimo ogromnu većinu projekata za druge ljude, a ne za sebe. Ti drugi ljudi financiraju projekte, a u velikoj većini naše prakse oni su i budući korisnici onoga što će se sagraditi ili preurediti. To su situacije o kojima želim nešto reći, jer vidim da je zabuna uzela maha u praksi, odnosno u komunikaciji s klijentima.

Prvo i osnovno što kao arhitekti trebamo učiniti jest saznati koje su želje i potrebe našeg klijenta. Zatim te želje i potrebe trebamo temeljito razumjeti. I napokon, trebamo projektirati tako da te želje i potrebe ostvarimo i zadovoljimo. To je po definiciji uslužna djelatnost.

Naravno, dio naše odgovornosti je da upozorimo klijenta ako mislimo da neka njegova želja nije dobra za njega samoga (ako mislimo da nije dobra i za nekoga drugoga ili nešto drugo, tu smo već u području prigovora savjesti o kojemu je dovoljno rečeno gore). Ali jedno je upozoriti klijenta na nešto što mu je štetno, a drugo je ne slagati se s njegovim ukusom ili stilom života. Istina, ponekad čovjek misli da mu treba nešto što mu zapravo ne treba. Ali to svi radimo svaki dan.

Dakle, prvo trebamo pogledati sebe u ogledalu pa ćemo shvatiti da i sami donosimo izbore kojima ćemo se kasnije smijati ili ćemo se zbog njih lupati u glavu nakon nekoliko godina. Onda možemo skromno, sa sviješću da nismo svevideći, s puno takta, ali bez straha, upozoriti na posljedice koje mislimo da će proizaći iz neke investitorove odluke. Ali odluka je na kraju njegova i trebamo je poštovati. To je naša uslužna djelatnost: napraviti najbolje moguće za investitora, u skladu s njegovim izrečenim željama i potrebama te našim osjećajem za njega i za prostor.

Kada je komunikacija tako otvoreno i zdravo postavljena, ljudi se često razvesele kada im nekom varijantom projekta pokažemo kako mi vidimo ono što osjećamo da bi oni htjeli duboko u sebi, čak i kada se to ne usude reći ni samima sebi ni nama. Razvesele se kad vide manifestaciju te slobode koju si ne daju, ili kad vide nešto izvan vlasitih očekivanja. A vrlo često ih zanima vidjeti i što bismo mi isprojektirali da takvu kuću ili stan projektiramo sebi. Ali na kraju priče, oni imaju svoj način na koji vide sebe, na koji vide druge, na koji vide svoj odnos s drugima i sa društvom, na koji vide sebe u očima drugih, i tako dalje. Prioriteti su njihovi i odluke su njihove.

A ako ja hoću projektirati kuću baš onako kako se meni sviđa, onda ću je projektirati sebi. Ili ću je sagraditi, staviti na tržište i prodati kome se sviđa. Ako ipak projektiram za nekoga drugoga, onda projektiram u skladu s njegovom vizijom. To je posve normalna stvar.

Arhitekti često koriste paralelu s liječnicima i pitaju se kako ljudi, kad odu liječniku, mogu bespogovorno poštovati sve što liječnik kaže, a ne mogu biti takvi s arhitektima. Ja se ne pronalazim u tome. Kad odem liječniku, hoću znati što mi radi i zašto mi to radi. Kad nešto zaključi, hoću razumjeti što je zaključio, i kada mi kaže da nešto trebam učiniti, hoću razumjeti zašto baš to i tako trebam učiniti. Ja ne idem liječniku kao mehaničaru s autom, nego hoću unaprijediti svoj život. Uzimam si za pravo da se ponekad i ne slažem s liječnikom. Ali kad se dogovorimo da idem na operaciju, ja mu se prepuštam s povjerenjem u njega i njegovu stručnost.

Isto tako sam čuo ljude da govore da ne bi trebalo arhitektima govoriti što da rade kao što pilotu ne govoriš kako treba pilotirati avionom. Istina, ne govoriš pilotu kako da pilotira, ali mu kažeš kamo želiš ići i što usput hoćeš vidjeti. Za stvari koje bi pilot po ustaljenom načinu rada napravio nekako, postoji mogućnost dogovora i promjene jer možda su ciljevi i prioriteti drukčiji od uobičajenih.

Neodgovorno je uzimati sebe kao neprikosnoveno mjerilo drugog čovjeka. I neodgovorno je uzimati stručno znanje kao neprikosnoveno mjerilo nečije kuće (o estetskim stavovima da ne govorim). Čak i za stvari koje se uzimaju zdravo za gotovo, na primjer da je korisno obilno ostakliti kuću prema jugu na način da ljetno sunce ne ulazi u kuću, a zimsko prodire duboko u nju. Točno, korisno je. Osim ako je budući stanar apsolutni ljubitelj sjevernog svjetla, koje je ravnomjerno i blago i lako se zaljubiti u njega pa želi samo takvo svjetlo u kući. U tom slučaju ćemo uzeti vremena da mu objasnimo da u takvoj kući neće imati zdravstveni učinak sunca i da će trošiti puno energije na grijanje. I uzet ćemo vremena da shvatimo što je to što želi postići i da li se to može postići bez žrtvovanja sunca i topline. I onda ćemo uzeti vremena da razumijemo i u projekt ugradimo njegovu - njegovu - konačnu odluku. To je uslužna djelatnost.

Na kraju krajeva, i arhitekti se mijenjaju po pitanju načina rada i uvjerenja. Arhitekti koji imaju definirani pristup ili stil na način da “furaju svoje” također imaju faze u svojoj karijeri. I što sad? Dođe mu investitor, a on njemu kaže “Ne, ja ti neću napraviti kuću kako ti hoćeš, nego baš ovako jer je takva najbolja.” I onda za deset ili dvadeset godina arhitekt promijeni mišljenje o tome što je najbolje i radi drukčije i opet to “prodaje” kao nepobitnu istinu. Na koji način je to dosljedno? Na koji način je to prijateljski prema čovjeku koji treba njegovu uslugu?

Da rezimiram…

Govorim prvenstveno o situacijama kada je investitor ujedno i korisnik prostora i o situacijama kada nema štetnih posljedica na prirodu i društvo: Bilo da se radi o funkcionalnim ili o estetskim pitanjima, investitor je taj koji će financirati i koristiti taj prostor i on je taj koji ima pravo biranja prioriteta i donošenja odluka. Budimo toliko svjesni, iskreni i skromni da ne namećemo investitorima svoje poglede na životni stil i svoj estetski ukus; da ih savjetujemo, ali se ne zgražamo ako ne prihvate naš savjet; i da ih ne osuđujemo na temelju njihovih želja i životnih faza. S tim u vezi, mali hint za kraj: kad osuđujem nečiji karakter ili osobinu i pritom se emotivno uznemirim, zgodno je provjeriti da li je možda to što osuđujem nešto što susprežem u sebi samome ;)

VAL, 10.06.2016.

*Pojmove “arhitekt”, “klijent”, “investitor”, “liječnik”, “pilot” i sl. korištene u ovom tekstu treba smatrati rodno neutralnima.