Što sve treba biti održivo da bi kuća bila održiva?
Veljko
07.10.2020For the English version, click here
Održivost, a ne površnost
Riječ održivo pokriva puno toga, i često svatko od nas ima neko drukčije, ili parcijalno, shvaćanje te riječi. Svakako bi bilo dobro – zapravo nužno – da, ako gradimo kuću, gradimo održivo. Ali ako već ulažemo tolike resurse u gradnju i toliku volju u životnu promjenu, jako je bitno da održivost ne shvatimo parcijalno. To vrijedi i za urbanističko i prostorno planiranje o kojem ovisi gdje smijemo graditi i kako.
Već ako potražimo «održive kuće» na internetu i u časopisima, naići ćemo na najrazličitije slike. Pogledamo li ovih nekoliko slika, možemo se zapitati koja je od njih održiva.
Ja bih se odlučio za odgovor «ne znam» jer na temelju jedne slike jednostavno nemam dovoljno informacija. Prva kuća očito koristi obnovljive izvore energije, ali možda je neracionalno velika pa zbog nje moramo proizvesti i transportirati neracionalno puno materijala, proizvesti sve te panele, zauzeti vrijedno prirodno zemljište? Druga kuća je vjerojatno sagrađena od lokalnih i prirodnih materijala, ali možda njezini ukućani rade u udaljenom gradu, i daleko su od javnog prijevoza, pa svakodnevnom vožnjom autom ostavljaju velik ekološki otisak. Treća kuća je mala i vjerojatno ima mali ekološki otisak, ali možda u njoj iz nužde živi šesteročlana obitelj, i nema svatko dovoljno prostora, što negativno utječe na zdravlje, a održivo društvo ovisi o zdravim i zadovoljnim ljudima. Četvrta kuća je višestambena, što je svakako racionalnije od obiteljske kuće kad se gledaju utrošeni materijali i energija za grijanje, ali možda je riječ o staroj zgradi bez ikakve toplinske izolacije. Peta kuća je stara kamena kuća, dakle napravljena od tradicionalnog i prirodnog materijala, ali možda je jako mračna u unutrašnjosti pa neće dobro djelovati na raspoloženje ukućana, a i neće upijati toplinu niskog zimskog sunca.
Dakle, teško je procijeniti kvalitetu i stvarnu održivost kuće po njezinom vanjskom izgledu. A s kućama to često radimo. Kao i s ljudima, da bismo bolje upoznali s kim ili čim imamo posla, trebamo znati kako funkcionira iznutra i kako utječe na svoj kontekst. A slike... slike prodaju priču. Prodaju nam obećanje da ćemo baš na taj način ispuniti svoje potrebe. Prodaju nam osjećaj identiteta. Prodaju nam osjećaj pripadnosti grupi. I sve to nam prodaju s posebnom snagom kad se radi o nečem tako bitnom i intimnom kao što je dom.
To ne znači da sve slike lažu, nego da trebamo dublje razumjeti održivost. Zato ćemo u ovom tekstu proći jedan metaforički put koji će nas provesti kroz aktualan «požar» i zatim kroz dugoročno «upravljanje šumom» kako bismo s dubljim razumijevanjem mogli doći do praktičnih savjeta o gradnji održive kuće.
«Gašenje požara»
Krenimo od požara koji moramo hitno ugasiti: to je klimatska kriza. Na ovom dijagramu iz predavanja Branka Grisogona s PMF-a vidi se kako se povećavaju prosječne temperature u Europi (crna linija). Prirodni razlozi (zeleno) to kretanje ne mogu objasniti, ali simulacije koje uključuju i ljudsko djelovanje (crveno) pogađaju u sridu.
Posljedice vidimo sa svakom sušom, olujom, poplavom, toplinskim udarom, ekstremnim prodorom hladnog vala, šumskim požarom, obolijevanjem šuma, izumiranjem vrsta, češćim klizištima, snižavanjem razina površinskih i podzemnih voda, smanjenjem poljoprivrednog uroda, i svim povezanim društvenim i ekonomskim posljedicama, uključujući migracije. Prijeti nam kolaps civilizacije, izazvali smo nestanak 68% vrsta živih bića u posljednjih 50 godina, i mogli bismo trajno promijeniti planetarnu klimu na način koji nama kao vrsti nije pogodan za život.
Koji su uzroci? Klimatsku krizu pogone staklenički plinovi koje ispuštamo u atmosferu, prvenstveno ugljični dioksid koji nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva. Fosilna goriva sagorijevamo da bismo se grijali, da bismo proizveli struju kojom se hladimo, ali i da bismo proizveli i transportirali materijale od kojih gradimo kuće. Prema podacima Međuvladinog panela za klimatske promjene, građevinski sektor je odgovoran za 32% globalne finalne energije. Procjenjuje se da od toga jedna četvrtina otpada na proizvodnju, transport i ugradnju građevnih materijala, a tri četvrtine na grijanje, hlađenje i rasvjetu.
Dakle, u sektoru gradnje moramo puno toga promijeniti da bismo postigli cilj ugljične neutralnosti do 2050. g.! Tipični tehnološki odgovor na taj izazov sastoji se od obnovljivih izvora energije. S jedne strane, obnovljive izvore energije možemo promatrati na razini kuće. Vrijeme je da prestanemo ugrađivati plinske bojlere i kotlove na lož ulje. Došlo je vrijeme za solarne kolektore i dizalice topline. Ako se grijemo na drvo, trebamo imati visokoučinkovitu peć i koristiti drva isključivo iz šuma kojima se odgovorno upravlja, i to ne samo na papiru, nego i u stvarnosti. Došlo je vrijeme da nam krovovi proizvode struju.
S druge strane, obnovljive izvore energije možemo promatrati na razini lokalne zajednice, grada, regije, država i šire. Došlo je vrijeme da nam toplane i elektrane počnu koristiti obnovljive izvore energije. Ako želimo racionalno koristiti tehnologiju, nema smisla uvijek težiti tome da svaka kuća zadovolji sve svoje energetske potrebe jer na taj način moramo proizvesti puno više tehničke opreme, a nema smisla ni transportirati energiju jako daleko i biti posve ovisan o ogromnim centraliziranim sustavima. Dakle, jako je bitna energetska tranzicija na razini lokalne zajednice.
Odimo korak dublje. Nema smisla proizvoditi svu silu postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije, na kojoj god razini se nalazila, ako možemo trošiti manje energije. Tipični građevinski odgovor na taj izazov sastoji se od debele toplinske izolacije i pažljivog projektiranja sustava za grijanje, hlađenje i pripremu potrošne tople vode, tako da budemo energetski učinkoviti i da nemamo niti poddimenzionirane, niti predimenzionirane sustave.
Odimo još korak dublje. Nema smisla ugrađivati velike termotehničke sustave ako većinu energije možemo dobiti od sunca bez tehnologije: kroz velike staklene stijene prema jugu, koje pomoću pažljivo projektirane strehe zasjenimo ljeti, a ne zasjenimo zimi. To je, barem u Europskoj Uniji, a sve više i kod nas, tipičan projektantski odgovor na izazov energetski učinkovitog projektiranja. Tu već štedimo popriličnu količinu energije pa nas sve više bode u oči ona ogromna četvrtina ugljičnog otiska koji odlazi na građevinske materijale, odnosno to što su nam materijali vjerojatno cigla i beton, koji imaju veliki ugljični otisak.
Zato idemo još korak dublje. Okrećemo se drvu iz šuma kojima se održivo gospodari. Zemlji, od koje se mogu graditi velike i pouzdane zgrade, kao što je predavaonica Sheppard u Walesu (Centre for Alternative Technology) prikazana na gornjoj slici, sagrađena od nabijene zemlje. Slami, koja za isti toplinskoizolacijski učinak ima samo jednu sedminu ugljičnog otiska mineralne vune! Konoplji, koja u kombinaciji s vapnom, nudi iznimno praktičan materijal za gradnju. Okrećemo se i kamenu, ako je lokalno dostupan i ako nam je, kao na Mediteranu, potrebna njegova termalna masa da bi zadržala hladnoću ljeti i zadržala toplinu zimi, zajedno s otpornošću na vjetar i sol. Okrećemo se i recikliranim materijalima ako nisu opasni za zdravlje, na primjer izolaciji od celuloznih pahuljica, odnosno starog papira.
No možemo još dublje: Kakvi god materijali bili i koliko god pažljivo projektirali staklene stijene prema jugu, za veliku kuću će nam trebati dosta energije da bismo je izgradili i koristili. Dakle možemo se zapitati što nam doista treba. Što su želje, a što su stvarne potrebe? Treba li mi velik prostor ili osjećaj prostranosti? Jer možemo se osjećati skučeno i u puno kvadratnih metara ako su loše isprojektirani. Dakle, bez ikakve potrebe da se «vraćamo u kameno doba», čime nas neki plaše, uz načelo učinkovitosti možemo usvojiti i načelo dovoljnosti: «Što mi je dovoljno?» Ili, kako kaže splitski arhitekt Dinko Kovačić, ugledajmo se na ptice: lastavica ima blata kao blata, a ipak, kad gradi gnijezdo, sagradi samo onoliko koliko joj treba.
Idući korak po korak dublje, došli smo do onoga od čega treba početi, pa idemo sada rezimirati unatrag: Da bismo u građevinskom sektoru pridonijeli gašenju požara klimatskih promjena, trebaju nam svi sljedeći koraci: projektirati onoliko koliko nam je dovoljno, projektirati mudro, koristeći uglavnom prirodne i lokalne materijale, koristeći energiju sunca na pasivan način, dobro toplinski izolirajući kuću, a kad trebamo aktivno koristiti energiju, činiti to iz obnovljivih izvora energije. Ti koraci nisu u međusobnom sukobu, nego u sinergiji, ali tu sinergiju moramo htjeti i znati postići.
Nuspojave «gašenja požara»
Kao što znamo, gašenje požara je vatrogasna mjera. Svakako treba uložiti i u prevenciju. A vatrogasne mjere znaju imati i nuspojave, kao što kanader za sobom ostavlja zasoljena polja. Pa da vidimo neke, možda neočekivane, načine na koje gradnja i stanovanje utječu na svoj kontekst.
Jedan učinak smo već spomenuli: prijevoz. Je li nam na lokaciji na kojoj stanujemo dostupan javni prijevoz s niskim ugljičnim otiskom ili ćemo zagađivati putujući na posao osobnim automobilom? Ili, pogledajmo s druge strane: Kako će ulaganje lokalne zajednice i države u javni prijevoz, pogotovo željeznički, omogućiti kvalitetno i održivo stanovanje izvan prenapučenih gradova i metastazirajućih predgrađa?
Slično je s ostalom infrastrukturom, što planeri i općine dobro znaju: Koliko nove građevine i građevinske zone zahtjevaju ulaganja u vodovod, kanalizaciju i elektroenergetsku mrežu? A koliko bi se rasteretilo i racionaliziralo sustav da se potakne implementacija lokalnih biljnih pročistača, kompostnih zahoda i korištenja kišnice?
Kakav je utjecaj gradnje na zemljište? Jesmo li se pobrinuli za to da ne gradimo na vrijednom poljoprivrednom tlu? Da ne krčimo stabla i šume, koje su jamac bioraznolikosti, zaštite od erozije, klizišta, klimatske krize, bujičnih poplava, regulacije mikroklime? Da ne opterećujemo vodotokove i ne kanaliziramo ih? Da ne gradimo u poplavnom području?
Zatim pitanje financiranja. Hoće li se izgradnja financirati kreditom? Ako da, to znači da će se zadužiti investitor, ali i cijelo društvo jer će netko morati dići kredit da bi u sustavu nastao dodatan novac kojim će se platiti kamate. Dobit će otići izvan lokalne zajednice i doprinijet će raslojavanju društva. Alternativno, može se skupiti više ljudi i lakše financirati zajedničku kuću, a i država bi mogla dopustiti rad etičnih banaka. To je i način da se stanovanje tretira kao ljudsko pravo u praksi, a ne samo deklarativno. A kako očekivati da će ljudi biti zainteresirani za opće dobro i održivost ako je ekonomski sustav rentijerski, dakle nagrađuje one koji su već privilegirani, a ugrožava krov nad glavom onih koji to nisu?
«Sadnja šume»
Dakle, tip kuće može utjecati na društvenu održivost. Pogledajmo sada detaljnije kako kuća može biti održiva utječući na dugoročne promjene. U Europi je sve popularnije zajedničko stanovanje (cohousing), gdje ljudi ne žive sa slučajnim susjedima, nego ih biraju kako bi mogli izgraditi osjećaj zajednice i na temelju toga poduzimati zajedničke održive projekte. Zajedničko stanovanje redovito uključuje i dijeljene prostore, od alatnica i kotlovnica do vrtića i prostora za igru na otvorenom i zatvorenom, prostora za coworking, poslovne pothvat ili poljoprivrednu proizvodnju. Također je sve popularnija i opcija zajedničkog kućanstva (coliving), gdje ti izabrani susjedi nisu u drugom stanu ili obližnjoj kući, nego s njima dijelimo i dnevni boravak, veliku kuhinju, i sve drugo što želimo imati, od biblioteke i igraonice do saune. Takvi aranžmani uspijevaju kada ljudi svjesno dizajniraju i njeguju međuljudske odnose i načine zajedničkog odlučivanja, a uspješnih primjera – unatoč skepsi – ima puno. Dakle, kuća utječe na društvene odnose, povjerenje, suradnju i osjećaj sigurnosti, što je ključno za promjenu na razini sustava kakvu zagovaraju tranzicijske inicijative i osvještene lokalne zajednice.
Uz kontakt s drugim ljudima, kuća utječe i na naš kontakt s prirodom, kako s prirodnim materijalima, tako i s drugim živim bićima, zdravom vodom i zrakom, tlom, ritmom dana i godišnjeg doba. Hipoteza o biofiliji kaže da smo evoluirali u bliskom kontaktu s prirodom i da nam je element prirode u stanovanju ključan da bismo bili psihofizički zdravi. To je stvar svih osjetila, ali i više od toga. To je stvar najdublje percepcije samih sebe, našeg identiteta, i onoga što smatramo stvarnošću. Arhitekt, i sistemolog, Igor Toš, razmatrajući kompleksni međuodnos čovjeka i arhitekture, poziva se na biologa Portmanna koji je utvrdio da čovjek ima dvojni period boravka u maternici: prvi – biološki – prije rođenja, a drugi u prvoj godini nakon rođenja, kada čovjek ovisi o tuđoj skrbi te se ontogenetski oblikuje kroz intenzivan suživljaj s prirodnom, društvenom i umjetnom okolinom. Jednostavnim riječima, dom nas snažno oblikuje. I jedno od ključnih pitanja je možemo li mi oblikovati domove tako da nas i buduće generacije podsjete da smo biološka bića, da smo dio prirode, jer ponašamo se kao da smo zaboravili da je priroda stvorila naša tijela i da nam svakodnevno omogućuje da dišemo, hranimo se, odijevamo se, i da stvaramo svaki oblik napretka i blagostanja.
Ta promjena u percepciji, ili svjetonazoru, gdje - kako bi rekao Daniel Christian Wahl - svjetonazor slijedi dizajn, a dizajn slijedi svjetonazor, nalikuje sadnji šume. Kako kaže poslovica: «Najbolji trenutak za posaditi stablo je prije 20 g. A drugi najbolji trenutak je: sada.» Radi se o dugotrajnom, ali neizbježnom procesu. Jer dok gasimo požar, trebamo popravljati svu štetu koju smo prouzročili jedni drugima i prirodi kojoj pripadamo, koja je – kako kaže papa Franjo u svojoj enciklici «Laudato si» – naš zajednički dom. A, kao što je rekao filozof Aldo Leopold, "Nešto je ispravno ako pridonosi očuvanju cjelovitosti, stabilnosti i ljepote zajednice života."
Ovime nismo iscrpili sve aspekte utjecaja kuće na okolinu, ali smo vidjeli da stanovanje duboko utječe na ekološku, društvenu, ekonomsku i svjetonazorsku dimenziju održivosti, da su te dimenzije međusobno povezane, i da postoje požari koje trebamo gasiti, ali i dugoročne promjene koje trebamo pokrenuti već sada. Vidjeli smo da pojedinačna kuća nije dovoljna, nego da nam trebaju strateške, stručne i održive odluke u prostornim planovima, zakonima, politici poreza i poticaja koja će podržati duboko održive investicije i poduzetničke pothvate, kao i strateške odluke u obrazovanju i načinu suradnje svih sudionika u gradnji.
«Šumarski alati» za stvaranje doma
Za one koji se namjeravaju otisnuti u pustolovinu stvaranja svojeg doma, uz spomenute pristupe, evo još nekih konkretnih stvari koje je dobro imati na umu.
Kad razmišljaš o domu, razmišljaj o tome kako se želiš osjećati u njemu, kakve životne situacije želiš u njemu, kakve susrete i kakvu komunikaciju želiš u njemu, kako želiš da ti dom pomogne da se nadahneš, odmoriš i budeš svoj. Prostorije, kvadrature, namještaj, stilovi, sve to dolazi poslije.
Ako osjećajući svoje stvarne potrebe zaključiš da ti je za dobrobit potrebna promjena, procijeni je li ti dovoljna adaptacija postojećeg prostora ili neke već sagrađene građevine. Kreativnim pristupom se i neočekivanim građevinama može udahnuti novi duh. To je uglavnom opcija s manjim ekološkim otiskom. Ako to ipak nije moguće, gradi onoliko koliko ti stvarno treba.
Kad tražiš lokaciju za kuću, ona svakako mora biti osunčana zimi, ne smije biti na terenu koji bi mogao klizati ili poplavljivati ili na mjestu gdje bi se mogla skupljati voda. Dobro je da je u laganom nagibu, da se prilazi sa sjevera, da ima protok zraka, ali da je zaštićena od olujnog vjetra, da omogućava kontakt s prirodom i da nije previše izložena buci i različitim oblicima zagađenja. Ima tu još puno parametara koji ovise o načinu života i ciljevima, ali ovo su osnove.
Radi otpornosti na klimatske promjene, dobro je da imaš više načina opskrbe vodom i da ih sve iskoristiš: vodovod, spremnik za kišnicu, bunar. Dobro je i da imaš mogućnost uzgojiti nešto vlastite hrane. Pametnim projektiranjem eliminiraj potrebu za klimatizacijom i minimaliziraj potrebu za grijanjem, a pritom računaj da će ljeta biti sve vrelija. Imaj dimnjak i peć na drva za svaki slučaj. Računaj na sve jače oluje i vjetrove. Ako imaš izloženo drvo ili glinenu žbuku, dobro ih zaštiti od vode i snijega, i omogući bilo kakvoj kiši da oteče bez zadržavanja na konstrukciji.
Oborinsku vodu zadrži u spremniku kišnice i u tlu (vrtu), bez da se pretvori u bujicu. Zahod neka bude kompostni, ili eventualno spojen na biljni pročistač ili biojamu. Količina pitke vode koju potrošimo na ispiranje wc-a je opscena, pogotovo ako je tako zaprljanu pošaljemo u kanalizacijski sustav, umjesto da čuvamo resurse i lokalno ih koristimo.
Ako planiraš zajedničko stanovanje ili zajedničko kućanstvo, uloži vrijeme i energiju u identificiranje zajedničke vizije, svrhe i vrijednosti i u vještinu facilitiranja i nenasilne komunikacije. I postavi sve na zdrave zadrugarske nove, uz jasne pravne dogovore. Svaka minuta uložena u to u početku uštedjet će dane problema u kasnijim fazama, ali rad na zajednici nikada ne prestaje, kao ni radost koju dobra zajednica donosi.
Znaj da tajna prostranosti nije u kvadratnim metrima, pa čak ni u kubičnima. Osjećaj prostranosti ovisi o proporcijama nekog prostora, dakle odnosu visine, duljine i širine, ali i o odnosu tog prostora spram susjednih prostora, o svjetlosti u prostoru, o zvuku u prostoru, i o rasporedu različitih stvari u prostoru. Na slikama je primjer četverosobne vikendice koju smo projektirali u Gorskom kotaru, tako da kad iz sobe, kuhinje ili kupaonice izađeš u dnevni prostor imaš osjećaj da si u natkrivenom trijemu, a ne u još jednoj prostoriji.
To je tako i zbog visine prostora, i zbog svjetla koje dolazi odozgo zahvaljujući razlomljenom krovu, i zbog kontrasta u veličini soba i dnevnog prostora. I sve to u kući veličine 70m2 neto.
Nemoj podcijeniti značaj svjetlosti i sjene. U idealnom slučaju, u svaku bi prostoriju svjetlost ulazila s dvije različite strane, pri čemu jedna može biti i krov. Tako će prostor biti ugodniji jer neće biti oštrih sjena. Istovremeno, sjena i polumrak su bitni za osjećaj zaštićenosti. U domu, kao i u životu, treba uravnotežiti potrebu za zaštićenošću i otvorenošću. Evo još jednog primjera iz Gorskog kotara, kuće koju smo projektirali s drvenom konstrukcijom, drvenom izolacijom i drvenom fasadom, koja je dobila i kompostni zahod, spremnik kišnice i filter sive vode, a okružena je ekološkim vrtom. Prema prekrasnom prozoru nismo napravili samo prozor, nego je prozor izrastao u konzolnu bijelu kućicu u koju se društvo može zavući i biti između planina i peći.
Na presjeku se, međutim može vidjeti da svjetlo dolazi i s krovnih prozora, koji su iznad radne galerije, i uravnotežuju ugođaj. U sredini prizemlja, uz peć, stubište i knjige nalazi se intimniji, mračniji dio, čija je čarolija najjača kad se zapali vatra.
Neka ti kuća ne postane teret oko vrata. Projektiranjem i izvedbom osiguraj da zahtijeva malo održavanja. Istovremeno, neka bude što je moguće lakše prilagodljiva različitim životnim scenarijima i promjenama u sadašnjosti i budućnosti. Evo primjera našeg stana/studija, koji smo projektirali tako da ima veliku živahnu i malu tihu sobu, a konkretne funkcije i razmještaj se mijenjaju ovisno o potrebama, od spavanja do rada, druženja, fotostudija, igraonice, radnih sastanaka, i još puno toga. Većinu stvari smo pohranili u novoj, velikoj arhivi/spremištu, tako da možemo lako prerazmjestiti životni prostor.
Ne žuri. Ako stolar kaže «triput mjeri, jednom reži», kako je tek s kućom. Srećom, ne moraš sve sam sagraditi, ne moraš sve sam isprojektirati. Postoje ljudi koji te mogu pratiti na putu održivosti cijelim putem: kvalitetni i pošteni projektanti i kvalitetni i pošteni graditelji. Od početnih strateških odluka, preko traženja i analize lokacije i prostornog plana, idejnog rješenja koje ujedinjuje tvoje želje i potrebe s mogućnostima i ograničenjima koja pruža lokacija, preko analize povrata investicije u obnovljive izvore energije, do projekata za ishođenje dozvola, izvedbenih projekata i troškovnika koji će podržati kvalitetu izvedbe, i naposlijetku kvalitetne izvedbe, dobivanja uporabne dozvole i korištenja kuće.
Evo, to je bio jedan kratki presjek kroz tematiku održive kuće, odnosno što sve mora biti održivo da bi kuća bila održiva. Za kraj, još jedan mali mentalni trik: ne razmišljajmo o tome kako će kuća biti održiva, nego o tome kako će biti regenerativna: kako će obnoviti našu vlastitu dobrobit, našu prirodnu okolinu i našu društvenu okolinu.
Veljko Armano Linta, rujan 2020.
O autoru:
Održivošću se bavim kao arhitekt i edukator. Kao arhitekt, zajedno sa suprugom Anom vodim Studio Armano Linta. Bavimo se projektiranjem održivih namjernih zajednica, arhitekturom, dizajnom interijera, produkt dizajnom, kritičkim dizajnom.
Kao edukator, radim samostalno, u sklopu međunarodnog tima Team for Future, i u sklopu hrvatskog tima Satelit za obrazovanje za održivost. U timu su još i Ana Armano Linta i Cvijeta Biščević. Certificirani sam Gaia Education trener sa završenim edukacijama podržanima od UNESCO-a: Design for Sustainability, Ecovillage Design Education, Sustainable Development Goals Multiplier i Training of Trainers. Kreiram scenarije poučavanja za međupredmetnu temu Održivi razvoj u osnovnim i srednjim školama. U Satelitu kreiramo i vodimo participativne radionice za lokalne zajednice, fakultete i škole, zaklade, udruge i stručna udruženja, ministarstva i međunarodne organizacije.