Što je ekoselo?
Veljko
07.05.2018Što je ekoselo? Ispostavlja se da odgovor nije niti jednostavan, niti jedan. Koju god sliku ekosela netko ima u glavi, siguran sam da može naći ekosela koja su potpuno različita od nje. I to je jedna od najboljih osobina ekosela.
Radoznalost veća od grada
Putovanje autom koje mi je omogućilo da otkrijem tu nadahnjujuću raznolikost započelo je jednom jednostavnom idejom: «Kako bi bilo da na putu od Hrvatske do Finske posjetimo sela, a ne gradove?» Shvatio sam da sam prilikom posjeta inozemstvu većinom bio odlazio u gradove. Uostalom, gradovi su središta umjetnosti, arhitekture, kulturnog života i toliko toga što me zanima, i što privlači njihovo sve brojnije stanovništvo (povrh onoga što je često presudno – poslovnih prilika).
Međutim, palo mi je na pamet da skakanjem od grada do grada, kako geografski tako i u smislu vlastitog mentalnog krajobraza, možda propuštam nešto jako bitno. Doduše, moj život nije bio ograničen na gradove. Kao dijete, često sam posjećivao rodbinu na selu. Volim planinariti, voziti bicikl, kampirati, hodati šumom i naprosto biti u prirodi. Projektirao sam nekoliko drvenih kuća za ruralna područja hrvatske. Dvije godine sam živio na obali zabačenog norveškog fjorda. Pa ipak, unatoč svemu tome, kad god bih razmišljao o posjetu nekoj drugoj državi, moj je um po nekoj navici skakao od grada do grada. Tu je naviku dodatno pojačala činjenica da ogromna većina mojih prijatelja živi u gradovima. No ćinilo se da će se navika uskoro promijeniti: moje su suputnice – supruga Ana i naša prijateljica Monika – pristale na moju neobičnu ideju da posjetimo ruralna područja. Jedino je pitanje bilo što ćemo točno posjetiti. Ruralna su područja ogromna te su po njima razasuta nebrojena sela. Ali tada sam se sjetio ekosela.
Moj jedini dodir s mjestom koje bar malo nalikuje na ekoselo dogodio se tijekom nekoliko tečajeva vezanih uz održivost (uradi-sam solarni kolektori, gradnja slamom itd.) koje sam pohađao u malom obrazovnom centru (Reciklirano imanje Zmag) blizu Zagreba. U neposrednoj blizini nekolicine malih kuća koje čine centar, nalazi se nekoliko parcela na kojima žive poneki članovi udruge koja vodi centar, uglavnom u kućama od slame koje su sami izgradili. Premda se to nikako ne može zvati ekoselom u punom smislu riječi, Zmag je u mojem umu stvorio sliku o tome što bi ekoselo moglo biti: mjesto posvećeno nisko-tehnološkom graditeljstvu, uradi-sam eksperimentima u eko-održivosti, permakulturi, praktičnim tečajevima, hrabroj improvizaciji, duhu «idemo probati i vidjeti što će dogoditi» i aktivizmu. Činilo mi se da to mjesto privlači kulturne kreativce sa snažnim osobnostima koji pridaju veliku vrijednost praktičnim vještinama. Također mi se činilo da je to mjesto gdje muškarci grade, a žene kuhaju, no to je mogla biti slučajnost jer moji posjeti nisu bili statistički relevantan uzorak.
Pet ekosela
Pitao sam se jesu li ekosela slična predodžbi koju sam stekao kroz iskustva sa Zmagom. Put u Finsku je izgledao kao dobar način da to saznam. Auto bi nam dopustio da siđemo s autocesta i posjetimo ekosela, ali i da uronimo u ruralna područja koja ih okružuju. Još je jedino trebalo saznati kako ćemo pronaći ekosela i kako ćemo izabrati među njima.
Potraga me odvela na stranicu Globalne mreže ekosela i njezinu kartu ekosela. Suzio sam izbor na ekosela koja su bila u blizini naše rute dugačke 3000 kilometara, a zatim na ona ekosela koja su imala bilo kakav funkcionalni kontakt. Odlučio sam kontaktirati ona od njih koja su se međusobno najviše razlikovala. Mogao sam samo nagađati, ali vizije, misije, fotografije i vizualni dizajn web stranica dali su mi neku predodžbu pa sam odlučio slijediti instinkt.
Kontkatirao sam pet ekosela i, na moju veliku radost (pa čak i iznenanađenje), sva su mi pozitivno odgovorila na mail u kojem sam pitao možemo li ih posjetiti, razgledati i razgovarati o njihovim motivacijama, iskustvima, životnim stilovima, namjerama i izborima. Složili smo raspored puta te smo na njega krenuli pred kraj srpnja 2016.
U autu sam ovako razmišljao: I kao stanara (koji je promijenio puno adresa i tipova stanovanja), i kao arhitekta, dugo me već zanima mogućnost projektiranja i življenja u kućama koje su nisko-tehnološke, ekološke, možda i samodostatne, te financijski dostupne. (To je bila moja predodžba života u ekoselu.) No uvijek se pojavljivao jedan problem s tom vizijom, kako u meni, tako i u mojim klijentima: pitanje udobnosti. Naravno, održavanje određene razine udobnosti je žudnja razmaženog Globalnog sjevera, ali ta žudnja je posve stvarna i podržava građevinsku industriju u sadašnjem – konzumerističkom i zagađivačkom – obliku. Tu žudnju moramo uzeti u obzir, i zato sam jedva čekao da pitam naše domaćine uspijevaju li se osjećati udobno u svojem «alternativnom» stilu stanovanja.
Galgafarm
400km SI od Zagreba
Prvi sam odgovor dobio tijekom izvrsnog ručka koji su nam poslužili naši domaćini, na trijemu njihove kuće u ekoselu Galgafarm, tridesetak kilometara od Budimpešte. «I? Što hoćete znati?» - domaćin nije oklijevao. Ali nismo ni mi. Pitali smo ga toliko toga da sam se brinuo jesmo li prenapadni. No ni u jednom ekoselu koje smo posjetili domaćini nisu imali ništa protiv odgovaranja na pitanja te su nam davali konkretne odgovore, iz čega se moglo zaključiti da su svoje projekte bili napravili s jasnom namjerom, uz veliku dozu planiranja i svjesnosti.
Kad sam našeg domaćina pitao o udobnosti, rekao je: «Što točno misliš pod tim?» Započeo sam s popisom, i dobio odgovor za svaku stvar na njemu: GRIJANJE: Centralna toplana na biomasu iz njihovih 20 hektara šume i cjevovodom vođenim ispod seoske ceste, koji napaja podno grijanje u kućama. TEKUĆA VODA: Također centralizirana, sa 1500m2 solarnih kolektora i električnim grijačima koje pogoni struja iz fotonaponskih ploča; Voda se crpi iz izvora dubokog 180m, a periodička laboratorijska ispitivanja uporno potvrđuju da nema potrebe za filtracijom ili kemijskim tretiranjem. ELEKTRIČNA STRUJA: Računala, svjetla i kućanski uređaji (uključujući perilicu rublja) napajaju se iz državne mreže jer lokalna proizvodnja ne bi bila isplativa. OTPADNE VODE: Razmišljali su o kompostnim zahodima, ali su dame uvjerile zajednicu da ipak naprave umjetnu močvaru i dvije komore za mikrobiološku filtraciju. Umjesto «močvare», dobili su jezero bogato ribom i pogodno za kupanje. INTERNET: Naravno. Mnogi žitelji rade od kuće. Drugi lako mogu do Budimpešte. Lakoća ODRŽAVANJA: Treba s vremena na vrijeme pokrpati pukotine u zemljanoj žbuci kuća sa slamnatim zidovima.
«Dobro», rekoh, «postoji li išta od gradskog života i udobnosti što vam nedostaje?» On se nasmijao: «Baš ništa. Sve imam ovdje.» I doista, živjeli su na prekrasnom mjestu okruženom prirodom, s vlastitim vrtom. I mogli su biti sretni znajući da je ekološki otisak stopala njihovog sela (1.1) puno manji od onoga koji iziskuju gradovi i gradski način života (mađarski je prosjek 1.9, što znači da bi čovječanstvu trebala skoro dva planeta da živi na taj način). Gradnja kuća je u tom smislu veliki izazov, ali su se i na tom polju uspjeli pošteno približiti održivom ekološkom otisku stopala. Sve su izračunali te su postavili cilj da gradnja kuće potroši do 40.000kWh, uključujući materijale, proizvodnju, transport i građenje. Naravno, okrenuli su se lokalnim materijalima: drvu, slami i zemlji (imaju i pogon za proizvodnju nepečene opeke).
Bio sam oduševljen. Odjednom se činilo mogućim imati sve: održivost, udobnost i ekonomsku dostupnost. Bio sam namjeravao pitati o količini životnog prostora kao aspektu udobnosti, ali sam i sam vidio kuću: bila je prostrana, s dvovisinskim dnevnim boravkom i puno svjetla koje je dolazilo s različitih strana i visina, baš kao što je Christopher Alexander preporučio u knjizi A Pattern Language. Pa ipak, uz sav taj prostor, ta kuća nije bila luksuzna na način koji ljudi obično koriste da bi se pravili važnima: pomoću skupih materijala i skupih konstrukcija. Bila je to kuća tradicionalnog izgleda i tradicionalnog načina gradnje, s netradicionalnim, pažljivije oblikovanim, proporcioniranim, smještenim i povezanim prostorima. Kao arhitekt, bio sam impresioniran i nadahnut.
Cijena plaćena za kombinaciju održivosti, udobnosti i dostupnosti sastojala se od planiranja, upornosti i strpljenja. Galgafarm je danas selo od 50-60 stanovnika, od kojih većina živi u obiteljskim kućama na zasebnim parcelama, a neki u središnjoj zgradi sa stanovima u kojoj odsjedaju i gosti. Ali sve je počelo u kasnim osamdesetima kada su osnivači pronašli i kupili veliko zemljište (250ha), napravili planove i osnovali zakladu. Zemljište im osigurava osnovne potrebe, uključujući vodu za piće, mogućnost tretiranja otpadnih voda, biomasu za grijanje, većinu građevinskog materijala i prostor za život (potonje je bilo teško osigurati jer je prenamjena zemljišta bila administrativna noćna mora). Naposlijetku, ali ne i najmanje važno, zemlja je izvor hrane.
Galgafam se ne zove farmom slučajno, a ni iz poetskih razloga. Prvi projekt zaklade bilo je osnivanje zadruge u suradnji s lokalnom seoskom zajednicom. Zadruga se bavi poljoprivredom i vodi pogon za preradu hrane zadovoljavajući tako vlastite potrebe, dok višak prodaje na tržnicama organske hrane u Budimpešti. To je bitan izvor prihoda za ekoselo, uz turizam i obrazovanje. Neki žitelji ekosela rade na farmi, a ostatak zaposlenika živi u susjednom «konvencionalnom» selu. Odnos s okolnim selima se ustrajno gajio od osnutka Galgafarma, uključujući osposobljavanje za organsku poljoprivredu. Galgafarm surađuje i s drugim ekoselima: suradnja sa slovačkim ekoselom Zaježka omogućila im je da pomoću sredstava Europske Unije provedu obrazovni projekt o održivosti i postave fotonaponske ploče.
Obrazovne su veze duboko prisutne: Naš je domaćin bio snažno uključen u Globalnu mrežu ekosela i izradu silabusa za obrazovanje o ekoselima. Zato, kad netko hoće postati žitelj Galgafarma, smije kupiti stan, ili parcelu na kojoj će izgraditi kuću, tek nakon što prođe mali ispit: razgovor tijekom kojega mora pokazati da je pročitao četiri dimenzije održivosti te da ga istinski zanima način života koji je kompatibilan s njima. Izvan toga, svjetonazor i duhovnost se smatraju osobnim pitanjima i zajednica se ne temelji na nekim specifičnim načelima. Naš domaćin nas je uvjerio da razgovor nije teško «položiti», ali da oni koji nemaju duboko razumijevanje održivosti i pripadajući entuzijazam ionako ne ostanu dugo.
Žiri se uspostavlja i kada netko hoće sagraditi kuću. Budući da zajednica smatra unutrašnjost kuće privatnim pitanjem, a vanjštinu kombinacijom privatnog i javnog, žiri mora odobriti dizajn. Žiri služi i kao savjetodavno tijelo koje pomaže s ekološkim aspektima građenja. Iako u praksi žiri nije sklon odbijanju dizajna, bilo bi mudro slijediti njegove savjete. Netko je u Galgafarmu usprkos upozorenjima sagradio «modernu» kuću od opeke te ju je za godinu dana prodao u pola cijene. Novi su vlasnici otkrili da je u kući hladno bez obzira na grijanje: kada je vani -15 stupnjeva, interijer uspijevaju ugrijati do hladnjikavih 16.
Kakva je budućnost Galgafarma? Čini se da vrijeme teče polako i da se zajednica razvija strpljivo, korak po korak, bez ičega nalik na suvremeni mentalni sklop pitchinga, fora projekata, brendiranja itd. Društveni se život zajednice ne čini jako intenzivnim, a seoski se sastanci događaju tek jednom mjesečno u obliku roštilja u nečijem dvorištu i razgovora o tekućim temama. Dio razloga za to možda leži u činjenici da svatko ima svoje dvorište i svoju kuću, a jedina obveza prema zajednici je plaćanje režija (što je ponekad problematično).
Selu bi definitivno dobro došlo više stanovnika. Sa šezdesetak bi se obitelji dobio jači osjećaj zajednice, a osim toga bi zahvaljujući ekonomiji razmjera visina režija bila jednaka gradskim režijama, a i isplatilo bi se uvesti lokalnu valutu. Tu, međutim, postoji kvaka 22: Da bi preseljenje u Galgafarm bilo ekonomski opravdano, više ljudi bi se moralo preseliti u Galgafarm. Naš nam je domaćin objasnio da je to simptom izopačenog sustava: Trenutačno se novac od poreza troši na subvencioniranje gradskih usluga, koje su veliki potrošači resursa i zagađivači ugljičnim dioksidom. Da održive ruralne prakse dobiju jednaku financijsku podršku (ne veću, samo jednaku), možda bi se puno više ljudi htjelo preseliti u ekosela, što bi ih učinilo još isplativijima. No lobiranje na razini nacionalne politike nije bilo lako čak ni kad je naš domaćin bio parlamentarni zastupnik.
I tako nam je postalo jasno da su stvari začuđujuće povezane. Kompleksnost ekosela, i njihove potencijalne uloge u svijetu, najednom se porasla u umovima troje putnika. Dok smo se opraštali od domaćina i njihovog izrazito mirnog komadića svijeta, u nama je bilo više odgovora nego što smo se nadali, i još više pitanja u nastanku. Tada to još nisam znao, ali početak putovanja u Finsku bio je i početak mojeg puta učenja o ekoselima, projektiranju ekosela i još puno toga. I tako smo krenuli prema Slovačkoj, opraštajući se od krajobraza održivosti koji je, zahvaljujući tome što pripada panonskoj bioregiji kao i područje Zagreba, nalikovao na dom, ali je bio nevjerojatno napredniji zahvaljujući regenerativnoj prisutnosti stanovnika Galgafarma.
Zaježka
130km S-SZ od Galgafarma
Kasno popodne istoga dana pronašli smo seoce zvano Zaježová na jugu Slovačke te smo vozeći makadamom uzbrdo došli u brežuljkast krajolik posut nekolicinom kuća koje su pripadale eko-zajednici zvanoj Zaježka. Za razliku od Galgafarma, Zaježka nije vezana zajedničkim biznisom, niti je kontinuirani posjed, ali se vrti oko četiriju nevladinih udruga. Kuće i parcele jako se razlikuju veličinom, stilom, održavanošću i pravnim statusom. Ali od svih vrsta različitosti, najviše upada u oči različitost ljudi. Iz različitih su država, ima inozmenih volontera koji sudjeluju u programima i festivalima, a i dosta je djece različitog uzrasta.
Dok smo, pod vodstvom prijateljskih domaćina, obilazili Zaježku promatrajući tu raznolikost i pitajući ljude kako su došli onamo, Zaježka nam se sve više činila poput mjesta za eksperimentiranje s načinima života koji su različiti od uobičajenoga gradskog života. Mnogi su ovamo došli pobjeći od civilizacije koja im se činila besmislenom, ili od besmislenog stila života, kako bi počeli posve iznova. Valjalo je promijeniti pristup radu, osobnom životu i životu zajednice, ali i značenju – osjećanju – riječi dom (u smislu mjesta i u smislu sebstva). Nije uvijek bilo lako. Često je to značilo da sve – od građenja do instalaterskih radova i poljoprivrede – treba napraviti brzo, jeftino i na uradi-sam način, bez puno iskustva i prihoda. Zato je ono što nedostaje u pogledu resursa, znanja i planiranja trebalo zamijeniti hrabrošću, improvizacijom, ustrajnošću te mentalnom i fizičkom kondicijom za ulaganje puno vremena i energije u popravke i ponavljanje koraka.
Ali najveći resurs koji su ti ljudi imali prilikom nadilaženja izazova na odabranom neutabanom putu bio je resurs međusobne podrške članova zajednice. Postojala je zajednička ljubav spram nisko-tehnoloških ekoloških rješenja, spram osobne slobode i života u prirodnom okruženju. Ljudi su si međusobno pomagali u radu i nisu oklijevali tražiti pomoć (pa smo se tako dospijeli suočiti s vlastitim strahom od visina dok smo pomagali pokriti nedovršenu kuću od slame ceradom). Jednako je bitno i to što su ljudi zajedno slavili (pa smo tako navečer završili oko vatre u dvorištu naših dragih i otvorenih domaćina).
Što se tiče udobnosti, Zaježka se jako razlikovala od Galgafarma. Jedna od kuća bila je slamnata koliba od 25m2, bez tekuće vode i hladnjaka, s drukčijim pristupom prostornoj udobnosti: «Djeca vole mala, skučena mjesta u koja odrasli ne mogu ući pa ćemo im umjesto soba napraviti mini galeriju.» Ali to je bila slika jednog trenutka. Činilo se da je prostor Zaježke u stalnoj mijeni i teško je predvidjeti kako će koja kuća izgledati kroz nekoliko godina.
Idućeg nam je jutra naš domaćin pokazao ostale načine na koje je njegova zajednica doprinosila članovima:
Skladište za hranu kupljenu na veliko, čime se značajno smanjuje cijena robe. Temelji se na povjerenju: Ljudi u bilježnicu upisuju količinu koju su uzeli iz velikih vreća i ormara te u skladu s tim ostavljaju novac.
Skladište za razmjenu rabljene odjeće, uglavnom donirane iz grada.
Neformalni «šumski» vrtić, koji se nalazi u istoj zgradi u kojoj su skladišta. Zajednica je unajmila cijelu zgradu te je polako popravlja prijavljujući se na natječaje za sufinanciranje.
Škola koju vode članovi zajednice, s obnovljenim učionicama i didaktičkim dvorištem. Škola je nekoć bila zatvorena zbog manjka učenika u ovom raseljenom području. No djecu iz novopridošlih obitelji sada obrazuju predani učitelji za niže razrede.
Autobusna stanica koju je izgradila zajednica i koja sadrži poštanske sandučiće seljana.
Nogometno igralište u izgradnji.
Na kraju smo posjetili sklop ekološki renoviranih zgrada koje čine centar za radionice i ekološka/duhovna povlačenja. Neki članovi eko zajednice ovdje žive i/ili održavaju radionice i tečajeve, ali to nije u punom smislu riječi društveni centar zajednice, baš kao što ni «selo» nije kontinuirano područje. Prostori se iznajmljuju organizatorima događanja i radionica. Sadržaji uključuju seminarsku dvoranu, čajanu, saunu, staklenik, pa čak i tamnu komoru za građane iscrpljene od posla koji dolaze provesti nekoliko dana/tjedana u samoći.
Prostorno, materijalno i društveno, Zaježka se doima poput jako fluidne pojave koju je teško opisati zajedničkim nazivnicima. Ali u potrazi za smislenim postojanjem, to je možda jednako normalno kao činjenica da postoji više pitanja nego odgovora.
Dok smo se vozili prema Banskoj Bistrici, razmišljao sam o tome kao bi se moglo svladati financijske, logističke i društvene izazove građenja smislene egzistencije od nule. Misli su me vukle ka Galgafarmu i njihovom planiranju koje je prethodilo akciji. S druge strane, činilo mi se da je praksa pokušaja i pogrešaka sastavni dio Zaježke i onoga što je njezinim članovima potrebno za rast, barem u ovoj fazi. Poput neprestanog eksperimenta koji je koristan puno širem krugu ljudi zahvaljujući uvidima i nadahnuću koji iz njega izviru.
Krunai
1250km S-SI od Zaježke
Dolaskom u Zaježku bili smo se oprostili od Panonske nizine, a prolaskom kroz Tatre došli smo do ogromne Sjevernoeuropske nizine. Provezli smo se istočnom Poljskom i prespavali u Białystoku da bismo idućeg dana ostavili Nizinu za sobom i došli nadomak treće eko-zajednice. Bio je to Krunai u Litvi, 40km sjeverozapadno od Vilniusa. No naši su nas domaćini najprije primili u svoj latino plesni krug u Vilniusu (bio je to šok, ali i jako dobar način da se povežemo, a i da se protegnemo nakon dva dana vožnje) te su nas odveli do čarobnog umjetničkog pansiona u mjestu Kernavė, gdje smo prenoćili.
Idućeg smo jutra doručkovali u njihovoj «Kući duše», na velikom imanju (oko 1ha) okruženom prekrasnim livadama i šumama. Kuća je, kao što smo već navikli, bila od slame, s drvenom nosivom konstrukcijom. Već su je tri godine gradili, a ovo je bila prva godina da su je dovoljno dovršili da mogu stanovati u njoj (velika promjena u odnosu na kamp-kućicu u kojoj su živjeli tijekom građenja). Kuća je velika (oko 300m2), s izdašnim prostorom slobodnog tlocrta i puno prirodnog svjetla jer je naši domaćini nisu gradili samo s namjerom stanovanja, nego i održavanja radionica, ali i sastanaka i proslava za cijelu eko-zajednicu. Rekli su nam da je kuća prostor koji omogućava čovjeku da se poveže s prirodom i sa svojim dubljim sebstvom, stvarajući pritom prilike za dijeljenje s drugima. «Upravo tako», pomislih.
Bilo nam je neobično što se radi o ekoselu, a u okolici ne vidimo nikakve kuće. Ali to nije bila slučajnost. Parcela naših domaćina bila je dovoljno velika da osigura život obitelji s djecom, i što se tiče osnovnih životnih potreba, i što se tiče psihološke uronjenosti u prirodne ritmove. To je bilo u skladu s načelima veleposjeda na rodnoj zemlji, kako ih je opisao Vladimir Megre u knjigama iz serije «Zvonki cedar ruski» između 1996. i 2010. godine. Knjige su nadahnule prve žitelje ekosela Krunai da kupe velike parcele i sagrade male, nisko-tehnološke, ekološke kuće, dovoljno daleko da se iz jedne ne vidi druga. Naši su nam domaćini rekli da su ti pioniri nastojali potpuno preoblikovati svoj način života, smanjiti sve oblike konzumacije na minimum (uključujući i nekorištenje električne struje!), i prekinuti većinu odnosa s gradovima, sve s namjerom podizanja nove generacije koja će se ponovno ujediniti s Majkom Prirodom. No nije potrajalo. Nakon nekog vremena, obitelji su se malo po malo odselile, a velike su parcele stavljene na prodaju.
Naši su domaćini kupili jednu takvu parcelu, i nisu bili jedini: Dok smo se šetali, vidjeli smo još novih drvenih i slamnatih kuća, kao i neke u izgradnji. Međutim, ti su novi «veleposjednici» drukčiji od pionira. Kuće su im veće i udobnije, a ciljevi manje «radikalni». U redu im je živjeti u gradu dok grade kuću i polako prelaze na život na selu, kao što im je u redu raditi u gradu ili držati tečajeve u gradu (poput naših domaćina), ili raditi u stilu slobodnih strijelaca s povremenim posjetima gradu (a grad uglavnom znači Vilnius). Naravno, budući da su kuće toliko udaljene, svaka se kuća mora sama pobrinuti za svoje otpadne vode (obično pomoću septičkih jama) i proizvodnju energije (obično drvom za ogrjev, i strujom iz mreže).
Žitelji Krunaija traže sklad i ravnotežu koju pruža uronjenost u prirodu te su za taj zadatak pronašli prekrasno mjesto. (I mene je začarala ta flora, fauna, tišina i mirisi koji kao da su povezivali tisućljeća.) No čini se da praktično pristupaju tome, idući korak po korak, sa što manjim rizikom, i s predanošću osobnom razvoju. Vidjet ćemo hoće li «susjedstvo» narasti na više od desetak domaćinstava i hoće li se pretvoriti u zajednicu u punom smislu riječi. Kuća Duše naših domaćina, i njihov cilj da ugoste događanja koja zbližavaju zajednicu, mogli bi odigradti važnu ulogu u stvaranju društvenog «morta». Oni to vide i kao dio stvaranja praktičnijeg «morta»: proizvodnje vlastite hrane i malog lokalnog gospodarstva koje se temelji na prirodnom graditeljstvu i preradi hrane. Pritom će možda biti korisno i stvoriti zadrugu, knjižnicu alata, banku vremena i tako dalje. Ali čini se da «praktični veleposjednici» Krunaija nikamo ne žure i to je u redu.
Lilleoru
590km S od Krunaija
Kako je krajobraz postajao sve zimzeleniji, potezi šume unutar prostranih polja pretvorili su se u poteze polja unutar ogromnih šumskih prostranstava. I svijetli dio dana se «rasprostranio» pa smo uveče četvrtoga dana putovanja mogli i vidjeti četvrto ekoselo na našem programu čim smo došli u njega.
Za razliku od ostalih ekosela koja smo posjetili, Lilleoru – 20 kilometara od Tallinna u Estoniji – na okupu ponajviše drži zajednički duhovni put. Njegovih šezdesetak žitelja čine sljedbenici duhovnog učitelja koji se zove Ingvar Villido. On drži tečajeve Umijeća svjesne promjene i Kriya joge. Prvotni impuls za stvaranjem ekosela također je došao kroz njega, nakon što je na poklon dobio veliki močvarni posjed. Danas to područje nimalo ne nalikuje na močvaru. Sa svake strane glavne ulice nalaze se parcele popunjene obiteljskim kućama (a uskoro će se urediti još parcela). Na malom brdu nalazi se sveti perivoj, a oko njega se nalaze povrtnjaci, staklenici i šume.
Od svih ekosela koje smo vidjeli, u ovom sam osjećao najsnažniju namjeru fizičkog oblikovanja prostora kao izraza zajedničkog svjetonazora. Perivoj «Cvijet života» je velik, a temelji se na preciznoj «duhovnoj» geometriji. Kuće su velike, u različitim bojama i raznolikim vizualno dojmljivim oblicima (npr. spiralnim), a stoje usred velikih parcela s pošišanom travom. Nova zgrada Škole praktične svjesnosti također je prilično velika zgrada, projektirana u «suvremenom» arhitektonskom stilu (trebala bi se dovršiti 2018.). U nastanku je bilo i malo umjetno jezero, a iskopanom zemljom su namjeravali stvoriti novi brijeg, na koji će možda doći gledalište teatra.
Kuća našeg ljubaznog domaćina bila je – po običaju – od slame s drvenom nosivom konstrukcijom. Ali razlikovala se od ostalih koje smo vidjeli i u kojima smo boravili od početka našega putovanja. Bila je veća, s preciznom završnom izvedbom koja nije odavala ručni rad, a stil, namještaj i opća atmosfera bili su sličniji suvremenoj arhitekturi i dizajnu interijera, samo na otkačeniji i organičniji način. Kuće su bile opremljene svim sadržajima tipičnim za suvremeni gradski život, a u garažama su bili auti jer većina žitelja radi u Tallinnu. Saznali smo da uglavnom samo oni koji si ne mogu priuštiti građevinske tvrtke sami grade kuće.
Donekle mi se činilo da smo u tipičnom predgrađu kulturnih kreativaca, samo sagrađenom od materijala koji su više ekološki. Većina parcela ima ograde i nije uronjena u prirodu. Ograda ide i oko sela. Sve su komunalije individualne. Grijanje je na dizalice topline i biomasu, električna struja iz mreže. Postoji i ulična rasvjeta, općinski odvoz smeća i dostava pošte.
Iako postoji i razvija se, organska poljoprivreda utemeljena na permakulturnim načelima nije u fokusu ekosela ništa više od prirodnoga graditeljstva. Glavni je fokus međuljudska podrška na putu širenja svjesnosti i stvaranja prilike da i posjetitelji krenu tim putem. Čini se da je zajednica dobro strukturirana, s pravilima o pristupanju, vođenju i odlučivanju. Jedinstveni svjetonazor je pojednostavljivao život, ali smo od jedne osobe čuli da se obitelji u kojima neki članovi nisu Ingvarovi sljedbenici suočavaju s velikim izazovima. Ostalima je navodno bilo lakše: u slučaju da se neki sukob ne uspije razriješiti, svi su znali da je tu duhovni vođa ovlašten donijeti konačnu odluku o svakom pitanju. To je bio jedini element koji mi je čudno sjeo: Što bi se dogodilo da nema Ingvara? Međutim, takav opis situacije smo čuli samo od jedne osobe. Drugi su nam rekli da takvih problema i situacija zapravo nema.
Keuruu
390km S od Lilleorua
Nakon što smo spavali kao bebe u udobnim krevetima našega domaćina u Lilleoruu, krenuli smo u Tallinn kako bismo se ukrcali na trajekt koji će nas odvesti u Helsinki. Nakon 90km na moru, trebalo je prijeći još samo 300km do zadnjega ekosela na našem popisu. Došli smo u Keuruu kasno navečer, po danjem svjetlu i pljusku. 2760km od Zagreba, bilo nam je jasno da smo ponovno došli do mjesta koje je gotovo potpuno različito od ostalih koja smo posjetili.
Prva se razlika odnosila na mjesto na kojem smo uspostavili «prvi dodir» sa zajednicom: to nije bila privatna kuća, nego njihova društvena zgrada. Primili su nas u menzi, s tim da nas nije dočekao jedan domaćin, nego svi kojima je bilo do druženja i razgovaranja s nama. Ljudi su dolazili i odlazili, ali jedna je skupina ekoseljana dugo ostala s nama dijeleći iskustva, priče, ambicije i mišljenja. Najviše me se dojmila priča o svađi jednog Talijana i jednog Finca. Kada je Talijan podigao glas (ili počeo vikati, ovisno o kutu gledanja), Finac je pobjegao. Zašto? Zato što nije htio udariti Talijana, a u njegovom je svemiru vikanje početak fizičkog obračuna, dok Talijanu predstavlja glavno obilježje uzavrele rasprave. Ta me priča podsjetila na moje iskustvo na United World Collegeu (UWC): dvije godine života na kampusu s tinejdžerima iz cijeloga svijeta, različitih državljanstava, religija, društvenog i ekonomskog porijekla. Takva iskustva prisile čovjeka da shvati koliko toga uzima zdravo za gotovo.
Idućeg nas je dana ekoselom provela jedna od njegovih osnivačica. Rekla nam je da Keuruu ima jednu svrhu koja je važnija od svih ostalih: učiti živjeti u zajednici. To je bio zapanjujuće jasan i sažet izraz svrhe, i dao mi je misliti: nikad prije nisam mislio da bi «učiti živjeti u zajednici» mogla biti središnja os neke namjerne zajednice, ali odjednom mi je to imalo smisla. To je korisna svrha, vrijedna poštovanja, nešto što treba učiti i razvijati. Shvatio sam da sam na UWC-u naučio da su ljudi u svojoj srži više slični nego što su različiti, i da sam naučio kako živjeti s još četiri cimera, ali nisam naučio kako svjesno stvoriti zajednicu i održavati je. U tom sam trenutku shvatio da se radi o vještini koja bolno nedostaje našim obrazovnim sustavima.
Keuruu predano prakticira krugove dijeljenja i odlučivanje konsenzusom. Sve se odluke donose konsenzusom pa je čak i odluku da nas prime kao goste raspravila i odobrila cijela zajednica (pedesetak ljudi). Od osnutka prije dvadesetak godina, zajednica je prošla nekoliko faza i mnogo izazova. Sve je to preživjela, a izazovi su iznjedrili različite procedure, uključujući krugove dijeljenja, odobrenje članstva, način izračuna najamnine, cijenu odsjedanja gostiju (simboličan iznos, ali se dosljedno naplaćuje), i tako dalje. S obzirom na moć svakog pojedinca pri donošenju odluka, mudro je ozbiljno pristupati primanju novih članova. Prije nego što netko postane punopravni član zajednice, mora najprije dobiti dopuštenje za dvodnevni boravak. Ako to prođe dobro, smije ostati dva tjedna, zatim šest mjeseci, i tek se tada donosi konačna odluka. U ovom slučaju po načelu «konsenzus minus jedan», tj. osoba se prihvaća ako najviše jedna osoba ima prigovor. Taj postupak kandidatu daje dobru predodžbu o novome domu prije nego što se odluči doseliti.
Za razliku od ostalih ekosela koja smo posjetili, u Keuruuu nema privatnih kuća, niti privatnog posjedovanja parcela ili zgrada. Zgrada u kojoj smo na početku bili primljeni – društveni centar – sadrži menzu, profesionalnu kuhinju, urede, sportsku dvoranu i, naravno, muške i ženske saune u skladu s finskom tradicijom. Zatim postoje zgrade sa sobama (za samce i goste) i malim stanovima (za obitelji). Luksuza nema, a osobni prostor je malen. Ali zato su zajednički prostori izdašni i bogati sadržajima. Svi plaćaju najamninu i udio u režijama (po kvadratnom metru). Svi imaju zadužena u kuhinji i trebaju pridonijeti zajednici nekom vrstom rada. Međutim, definicija «rada» se poprilično razlikuje od uobičajene, u kojoj je prečesto poistovjećena s «poslom». U Keuruuu rad znači smisleni osobni doprinos, bez obzira radi li se o likovnoj umjetnosti, tesarstvu, glazbi, vrtlarstvu ili nečem drugom. Zato je normalno (i uzbudljivo!) da zgrade u Keuruuu sadrže stolarsku radionicu, keramičarsku radionicu, (mali) povrtnjak, staklenik, puno glazbenih instrumenata, itd.
Zgrade u Keuruu nisu nove. Radi se o tipičnim starim crveno-bijelim drvenim zgradama (jedna je čak i zaštićeno dobro) u različitim fazama unutrašnje i vanjske obnove (ili zapuštenosti). Istini za volju, ekološki otisak stopala građenja u Keuruuu jako je mali. Zašto graditi nove zgrade ako možemo koristiti stare? Jedina loša strana je slaba toplinska izolacija postojećih, neobnovljenih zgrada. Ali toplinska se energija stvara pomoću lokalne biomase, što je jedna od najmanje loših opcija.
Što se tiče ekoloških rješenja, Keuruu crpi vodu iz bunara i polako zamjenjuje septičke jame kompostnim zahodima. Struja dolazi iz mreže, ali je broj kuhinja i sauna smanjen kako bi se smanjila potrošnja i troškovi. Dio hrane proizvodi se u zajednici, a dio se kupuje od organskih poljoprivrednika, uključujući one koji obrađuju zemlju koju im iznajmljuje zajednica.
Dugo prije nego što je postao ekoselo, Keuruu je služio drugim svrhama. Prvo je bio farma, pa zatvor (radni logor) za muškarce koji su napustili obitelji i nisu plaćali alimentaciju. Nakon toga je bio centar za liječenje alkoholičara. Devedesetih godina je bio centar za prognanike s Balkana. Kada je napušten, skupina entuzijasta dobila ga je od države kako bi stvorila alternativnu zajednicu. Obnova teče polako jer materijalne promjene uvijek slijede društvene promjene, ali i zato što nema puno novca. Mnogi članovi zajednice su slobodni strijelci, ili su nezaposleni, ili započinju male biznise, tako da je življenje skromno. (Dobro je da su finske naknade za nezaposlene dovoljno velike da pokrivaju osnovne troškove života u Keuruuu.)
Zajednica je napravila vrlo male iskorake u smjeru suradnje sa susjednim područjima u općini i s drugim potencijalnim partnerima koji bi, među ostalim, mogli podići ekonomski kapacitet ekosela. Tome je tako jer se zajednica morala konsolidirati nakon nekoliko teških godina (nije bilo dovoljno selektivnosti spram novih članova pa je bilo problema s ovisnicima), ali domaćini su nam rekli da se ideja povezivanja s vanjskim svijetom i pretvaranja ekosela u kulturni centar širi kroz zajednicu. I to se događa polako, ali Keuruu mi je ostavio osjećaj da polako može biti dobro. Pitanje je da li se to može primijeniti na cijeli svijet, s obzirom na ekološku, društvenu i ekonomsku krizu. Ali možda bi nas odgovor na to pitanje iznenadio...
Nastavak stvaranja zajednica
330km I od Keuruua, i dalje...
Pozdravivši se s dragim domaćinima u Keuruuu, otišli smo u malo mjesto po imenu Kontioranta, u blizini grada zvanog Joensuu. Došlo je vrijeme da nas troje uđemo u uloge facilitatora Kratkog UWC tečaja o identitetu. Čekao nas je jedan tjedan građenja tima i završnih priprema programa u suradnji s trinaestero ostalih facilitatora, a zatim dva tjedna sa sudionicima – 48 srednjoškolaca iz cijele Europe i Kavkaza. Te ćemo tjedne provesti u bivšoj vojarni, stvarajući zajednicu učenja koja treba imati procedure za donošenje odluka, dogovore o pravilima, strategije za razrješavanje sukoba, prilike za druženje i slavlje, programe za suradnju s lokalnom zajednicom, i tako dalje, sve u duhu Koledža ujedinjenog svijeta. Naši su me posjeti ekoselima pripremili za to iskustvo na vrlo važan način.
Vidjeli smo koliko se zajednice mogu razlikovati čak i kad pripadaju Globalnoj mreži ekosela. Toliko je toga ovisilo o motivacijama i snovima ljudi koji su u njima živjeli, ali jednako su bitni bili načini na koji su zajednice odlučile donositi odluke i upravljati sobom. Sve su bile vrijedne poštovanja jer su imale hrabrosti pretvoriti snove u akciju i istražiti načine na koje naši međusobni odnosi i odnosi spram okoline mogu biti različiti od uobičajenih, koji su prečesto nesvjesni i destruktivni. Pa ipak, nema jamstva da zajednica jednog ekosela neće biti destruktivna. Koliko god bio težak ili prekrasan, život u zajednici iziskuje stalnu posvećenost i pažnju.
«Živeći» i facilitirajući u privremenoj zajednici u Kontioranti, shvatio sam da bi iskustvo učenja i življenja u visokokvalitetnom hibridu ekosela i škole bilo jako dobro za mlade ljude. Mjesta i uzorci življenja oblikuju nas više od akademskih aktivnosti i rasprava. Zato bi život u zajednici koja primjerom pokazuje ono što propovijeda o ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti proširio svjetonazor učenicima-ekoseljanima te bi im istodobno pomogao izgraditi set praktičnih vještina koje bi mogli primijeniti gdje god se našli kasnije u životu. Počeo sam shvaćati, iz novoga kuta, koliko je sve međusobno povezano i koliko bi naš pristup trebao biti integrativan. To me shvaćanje nagnalo da započnem svoje putovanje s organizacijom Gaia Education.
Što se tiče pitanja s početka, «Što je ekoselo?»... Ekoselo je mjesto istraživanja i stvaranja alternativnih budućnosti. Ali to ne znači ništa dok ih ne posjetiš. Toliko su raznolika da sigurno možeš pronaći neko koje ti je na valnoj duljini, posjetiti ga i naučiti puno o vlastitim predrasudama, ali i o svojim skrivenim željama o tome kako želiš živjeti život punim plućima. Definitivno vrijedi vremena, truda i kilometara. A udobnost stanovanja... To je nešto što se može postići bez žrtvovanja ekologije i ekonomije, ali zahtijeva introspekciju, promjenu nekih navika i nazora, odustajanje od pokušaja da se nekoga impresionira, otvorenost koliko prema novostima toliko i prema tradiciji, i pažljivo planiranje. Nagrada za tu vrstu truda uključuje udobnost, ali je puno veća od nje, jer sadrži i bitne korake prema životnom skladu i ravnoteži.
U Zagrebu, 27.11.2017.
val
Veljko Armano Linta